Neznanje je uvijek na rasprodaji!

Znanje jest skupo.

Godine učenja, iskustva i rada imaju svoju cijenu.

Ali neznanje je još skuplje.

Toliko skupo da se u pravilu plaća na rate.

Kad trebaju zaključiti ugovor neke se stranke oslanjaju na obrasce, objavljene predloške, Googla, u zadnje vrijeme i umjetnu inteligenciju, da razumiju hrvatski jezik i da su u stanju shvatiti što u ugovoru piše.

I skupo im je kod zaključivanja posla tražiti savjet odvjetnika. Kad pročitaju ugovor, u uvjerenju su da im je sve jasno.

Problem je s neznanjem što ono samo sebe ne vidi.

Kako znate što ne znate?

Pa kako onda znate da vam ništa drugo ne treba?

Kad se spore s odvjetnikom o visini honorara, stranke se pozivaju na to da je to "samo jedna rečenica" ili "samo pet minuta". Naravno, govori se o vremenu uloženom u to da im odvjetnik odgovori na ono što sami nisu znali, obrascu, predlošku, Google-u, AI-ju i svemu drugome unatoč.

Što najbolje pokazuje da to nije "samo jedna rečenica", a bome ni "samo pet minuta". Jer da bi odvjetnik vidio to što stranka, očito, ni je vidjela: trebaju mu godine učenja i rada.

Potcjenjujući to što od odvjetnika trebaju, u uvjerenju da su sve sagledale što treba, stranke ne procijene dobro prav(n)i rizik jer ga ne vide.

Pa ulože ozbiljan novac, a da uopće nisu svjesne da u slučaju da nešto pođe ukrivo, nemaju zaštitu. Kad problem nastane, očekuju da se to “naknadno riješi”.

Neke probleme nije moguće naknadno riješiti. A pravo često zavisi od detalja koji osoba koja nije do dovoljne mjere upućena uopće ne vidi i ne prepoznaje - jer znanje zahtijeva poznavanje drugih instituta i pune širine propisa.

Na ovaj me članak inspirirala stranka koja je zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnine s osobom koja je u ugovoru navedena kao punomoćnik prodavatelja, ali koja kod zaključivanja ugovora nije kupcu uručila valjanu punomoć.

Potpise na ugovoru je javni bilježnik uredno ovjerio. Za punomoć nije ni pitao. Jer JB ne ulazi u sadržaj ugovora, njegova je zadaća jedino provjeriti je li osoba koja mu je dala osobnu iskaznicu ista ona osoba koja je potpisala ugovor.

Posljedica: stranka nije zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnine jer ga nije zaključila s vlasnikom. Da je taj ugovor zaključila, imala bi pravo tražiti dvostruki iznos dane kapare. Ovako ima pravo tražiti povrat novca, od osobe koja ju je već prevarila, i koja nije vlasnik nekretnine - pa je dvojbeno hoće li stranka uopće naplatiti danu "kaparu". Također, zatezne kamate u ovom konkretnom slučaju teku tek od dana tužbe. Dakle, ono razdoblje u kojem stranka još nije shvaćala da nije zaštićena:  ništa, zaboravite!

Odokativno, donekle poznavajući sporost HR pravosuđa i sve moguće komplikacije: pred strankom je cca 10 godina sudovanja.

Sudski spor je rat koji mora financirati onaj tko u rat kreće. Ako uspije pobijediti, trošak mu druga strana, u teoriji, treba vratiti. Međutim, u ovakvom slučaju je naplata iznimno neizvjesna i zavisi od toga ima li osoba kojoj je stranka dala novac imovinu iz koje se stranka može naplatiti. Često se tek nakon nastanka problema pokaže da osoba kojoj je novac predan nema imovinu iz koje bi se oštećeni mogao naplatiti. Kod zaključivanja ugovora takve vrste na raspolaganju su različita sredstva osiguranja ulaganja, samo i opet: stranke to ne znaju.

Stranka na kraju uvijek plaća trošak ratovanja. A uvijek manje košta u neki posao ne ući nego ući glavom bez obzira, bez mogućnosti povrata uloženog.

Da, istina je: neznanje je pristupačnije od znanja. Ali to ne znači da je jeftinije.

Samo je pristupačno: ne mora se u njega ulagati, svi ga već imamo.

Mudar se čovjek kod zaključivanja pravnih poslova ne oslanja na zamisao da zna sve što mu je potrebno znati.

Jer neznanje je pristupačno.

Ali nikada nije jeftino.

Ilustracija: ChatGPT (OpenAI)

Digitalizacija bez podataka

 

Stranka mi je dostavila uvjerenje nadležnog tijela da je građevina evidentirana prije 15. veljače 1968. godine.

Naizgled, sve izgleda moderno.

Dokument je elektronički generiran, tu je i QR kod kojim se provjerava vjerodostojnost. Skeniram ga, otvara se ponuda da na računalo snimim dokument.

Problem je "samo" jedan: u samom uvjerenju piše da su njegov sastavni dio: izvod iz katastarskog plana i preslika snimke iz zraka.

No tih priloga nema. Nema ih iza QR koda. Nema ih ni na stranici za provjeru.

Dakle, objektivno je ta provjera svedena na to da uvjerenje postoji.

Ne radi se o digitalizaciji informacije.

Digitalizirana je, realno, samo potvrda o postojanju informacije.

To nije isto.

Nikome, ni za koju svrhu nije potreban QR kod koji potvrđuje da dokument postoji. Za svaku svrhu za koju se taj dokument izdaje potreban je cjelokupni sadržaj - za koji jasno u samom uvjerenju piše da je njegov sastavni dio.

To je jedan od temeljnih problema hrvatske digitalne "transformacije": digitalizira se zahtjev, potvrda, broj predmeta, elektronički pečat.

Podaci ostaju jednako nedostupni kao i prije.

Informacija nije postala dostupnija ni ponovno upotrebljiva.

Jedino što je postalo digitalno je potvrda da podatak postoji negdje u sustavu.

Posljedica je paradoksalna.

Građanin ima elektronički dokument.

Odvjetnik ima elektronički dokument.

Mjernik ima elektronički dokument.

Svi imaju QR kod.

A nitko nema podatke koji su potrebni za rad.

To nije digitalizacija.

To je digitalna potvrda postojanja birokracije.

Drugim riječima: pseudodigitalizacija.

Tristo i tri

Javnost je ogorčena ubojstvom u Drnišu.

Pa se sad mnogobrojni natječu tko će više pljuvati po sudovima.

Ne znam je li se itko bavio jednostavnim matematičkim operacijama.

Na 4 (slovima: četiri) suca u Šibenskom je sudu ukupno 1214 neriješenih kaznenih predmeta, ne računajući nekoliko stotina predmeta optužnih i izvanraspravnih kaznenih vijeća.

Jednostavna podjela pokazuje da na jednog suca otpada oko 303 neriješena predmeta, ne računajući rad u optužnim i izvanraspravnim vijećima.

Tristo i tri.

Pritom: godina ima 260 radnih dana godišnje. A tu nema godišnjih odmora, bolovanja, edukacija i slično.

Ako uzmemo brojeve i vrlo grubo računamo oko 220–230 stvarnih radnih dana (godišnji, bolovanja, edukacije, praznici, dežurstva itd.) to ispadne oko 1,3–1,4 predmeta dnevno. 

Ali onda treba pitati: znači li to da sudac svaki dan može završiti jedan predmet? Ili da može održati jedno ročište, napisati jednu presudu, pročitati nekoliko spisa, riješiti hitne stvari i usput odgovarati na sve ostalo?

Možda taj broj djeluje malo? E, pa nije. Jer još nismo spomenuli "skakanje" s jednog predmeta na drugi. U svakom postupku to je zahtjevno, a posljedice snose živi ljudi, ali u kaznenom pravu je najzahtjevnije.

Sigurna sam da nitko tko taj posao ne radi nema jasnu sliku što to, zapravo, znači odraditi toliki broj predmeta, recimo, u godini dana.

I sada dolazimo do dijela koji se ne spominje u sveopćoj hajki na suce koja se upravo razvila. 

Ljudi često zamišljaju da osmosatni radni dan znači osam sati čistog rada. 

Kod složenih intelektualnih poslova čovjek ne provede osam sati u jednakoj razini koncentracije i kvalitete odlučivanja.

Kod složenih intelektualnih poslova nekoliko sati duboke koncentracije često je gornja granica nakon koje kvaliteta počinje padati. 

Sudac ne štanca predmete na pokretnoj traci. Mora pročitati spis, analizirati dokaze, voditi raspravu, pisati odluku i preuzeti odgovornost za posljedice te odluke. 

A ministar Habijan najavljuje "stegovnu odgovornost suca".

Ako se već traži odgovornost, onda je legitimno pitati i gdje završava odgovornost pojedinog suca, a gdje počinje odgovornost onih koji upravljaju sustavom. Ako Ministarstvo raspolaže tim podacima, onda bi trebalo znati i koliko je uopće moguće očekivati od jednog suca. Ako ne raspolaže tim podacima, onda bi trebalo zabrinuti što se sustavom upravlja bez stvarne slike o njegovim kapacitetima.

To ne znači da u radu sudova i sudaca nema pogrešaka, propusta ni odgovornosti. Ali prije nego što zaključimo da je problem u četiri pojedinca, možda treba postaviti pitanje može li sustav s takvim opterećenjem uopće funkcionirati onako kako javnost očekuje.

Sudac nije osoba koja u godini dana treba potpisati 303 papira. Sudac mora čitati spise, analizirati dokaze, voditi rasprave, slušati stranke, saslušavati svjedoke, donositi procesna rješenja, pisati odluke i za njih snositi odgovornost. U kaznenim predmetima posljedice tih odluka ponekad izravno zadiru u nečiju slobodu ili sigurnost.

Ako netko smatra da je takvo opterećenje prihvatljivo, onda bi javnosti trebao pokazati računicu: koliko vremena po predmetu jedan sudac zapravo ima — i kakvu kvalitetu pravde u tom vremenu očekuje.

Ilustracija: ChatGPT

e-Porezna: digitalni obrazac, analogni način razmišljanja

 

Hrvatska se hvali digitalizacijom. Tim se nazivom označava činjenica da danas "sve" predajemo elektronički.

No kad se pogleda svaki od tih sustava postavlja se pitanje je li stanje sustava zaslužilo naziv "digitalizacija". Točno je da podatke unosimo digitalno, ali između poreznog obveznika i stvarno funkcionalnog sustava još uvijek zjapi doslovna provalija.

Kao prvo: država me obavezala da MORAM prijavu poreza predati kroz e-poreznu. Prije sam slala ispunjeni obrazac poreznom referentu.

Pa sam obrazac DOH za 2025. godinu predala elektronički.

O tome da je obrazac "obrađen" i da mi je utvrđena obveza predujma na porez u nekom iznosu nisam dobila nikakvo rješenje. Država smatra dovoljnim to što se u poreznoj kartici promijenio iznos. Dakle, porezni obveznik mora sam kontrolirati što je službenik porezne uprave upisao - a pritom ne može znati kad će službenik uopće obraditi njegovu prijavu.

Porezni obveznici zato moraju sami kontrolirati kartice i uspoređivati stanje s vlastitim obračunima.

Međutim, nije normalno da nas sustav upozorava na navodne nepovezane uplate, ali nam ni elektronički ne daje ni obavijest o tome da je naša prijava obrađena i da smo za tekuću godinu zaduženi nekim iznosom predujma.

Provjerom sam utvrdila da je iznos predujma s kojim sam zadužena veći nego sam sama izračunala.

"Niste dobro izračunali" - kaže mi referentica. Onda mi je mailom poslala obračun nakon verificirane prijave. Ni taj uvid, naravno, ne možemo stići kroz sustav e-porezne: vidimo samo zaduženja.

Kad sam pregledala obračun, vidim da u tom obračunu nema uzdržavanog člana obitelji koji je u mojoj poreznoj kartici (PK) prijavljen od 2019. godine. Šaljem referentici PK, ona mi odgovara da nisam upisala u prijavu poreza da imam uzdržavanog člana.

Porezni obveznik se ne može ne pitati: ako PU traži da ažuriramo porezne kartice, ako nam priznaje da imamo uzdržavane članove obitelji jedino ako su upisani u PK, kako je onda moguće da sustav kod obračuna poreza NE ZNA da imamo uzdržavane članove, nego njihove podatke moramo svake godine unositi u poreznu prijavu?

Referentica mi je savjetovala da moram predati ispravak porezne prijave.

Da nisam pohranila obrazac DOH prije nego sam ga predala, morala bih unositi sve podatke ponovno. Na sreću, sjetila sam se genijalnosti našeg sustava pa sam ispunjeni obrazac pohranila, tako da sam sad mogla otvoriti pohranjeni obrazac, dodati podatke uzdržavanog člana i ponovno predati obrazac.

Stvarno digitalni sustav bi čuvao sve verzije prijave, jasno označio original i ispravke, omogućio dopune, i omogućio pregled povijesti izmjena.

U funkcionalnom digitalnom sustavu ne bi smjelo biti “srećom da sam si sama spremila”.

Znači: podaci u sustavu postoje, predstavila sam se sustavu, sustav zna tko sam, zna koju sam prijavu predala, ali nema funkcionalnosti da prepozna da u drugom dijelu sustava u kojem su uneseni moji podaci u PK kartici ima podatak da imam uzdržavanu osobu.

Drugim riječima: obrazac je digitaliziran, ali postupak NIJE digitaliziran, što rezultira formalno digitaliziranim sustavom, a ne funkcionalnim sustavom za prijavu poreza. Jer, postoje samo dijelovi infrastrukture, ali nema logike cjelovitog digitalnog sustava.

Treba li posebno isticati da NIGDJE na stranicama e-porezne nema ni uputa za rad sa sustavom? Ili to već svi korisnici jako dobro znaju?

Sad će referentica ponovno obrađivati moju prijavu. Dakle, nedostatci sustava generirali su potrebu za dodatnim ulaganjem vremena i kod poreznog obveznika i kod referenta.

A čudimo se niskoj produktivnosti? 

Iako mi je i to - po mome mišljenju potpuno suvišno - ulaganje vremena mrsko, posebno me zabrinjava ta ideja da za utvrđenu poreznu obvezu porezni obveznik NE DOBIVA rješenje.

To ozbiljno narušava pravnu sigurnost poreznih obveznika, nimalo u skladu s idejom vladavine prava i pravne sigurnosti.

Zato što ga nitko ništa nije obavijestio, porezni obveznik ne zna da ga je PU zadužila nekim iznosom i da polako gomila porezni dug - a država obračunava zatezne kamate i za minimalna zakašnjenja.

 

To je samo jedan primjer kako se odgovornost za pouzdanost sustava prebacuje na korisnika. Korisnik mora razviti vlastite “obrambene mehanizme”: pohrani obrazac, jer ako ga ne pohraniš morat ćeš ponovno unositi, vodi vlastitu evidenciju, pregledavaj i uspoređuj kartice, provjeravaj knjiženja, arhiviraj potvrde.

Drugim riječima: digitalni sustav koji bi trebao smanjiti administrativni teret zapravo proizvodi dodatni sloj privatne mikro-arhivistike i forenzike.

Ilustracija: ChatGPT

Koliko je važna potpuna informacija - i zašto je korisnici ne dobiju?

Ako javna ustanova objavi gdje i kada se usluga pruža, ali prešuti da se plaća i da zahtijeva tri doze, informacija formalno postoji — ali za korisnika ne postoji. 

 Članak 10. Zakona o pravu na pristup informacijama u stavku 1. točki 6. obvezuje tijelo javne vlasti na objavu informacija o javnim uslugama koje tijelo javne vlasti pruža. Članak 17. istog Zakona propisuje da su tijela javne vlasti obavezna omogućiti pristup informacijama pravodobnim objavljivanjem informacija o svom radu na primjeren i dostupan način, odnosno na internetskim stranicama tijela javne vlasti... radi informiranja javnosti.

Skup informacija koje je potrebno objaviti nije definiran ovim člankom, a ni bilo kojim drugim člankom ZPPI. To se može sasvim razumjeti jer skup potrebnih informacija zavisi od same usluge pa bi bilo zaista bespredmetno da se propis kao što je ZPPI bavi detaljnim uređenjem svih javnih usluga koje pružaju tijela javne vlasti u RH. 

S druge strane, čemu bi to uopće služilo, da ZPPI nabraja informacije koje se moraju objaviti, tipa: potrebna vam je osobna iskaznica, zdravstvena iskaznica, potvrda o uplati itd. Tome nije mjesto u propisu. Osnovni je razlog jer bi se to nazvalo prenormiranjem. Uvjeti pružanja usluge se, između ostaloga, mijenjaju. Digitalizacija dovodi do promjene uvjeta koji se postavljaju. Jednom kad je banalni uvjet upisan u zakon, promjenom se treba baviti zakonodavno tijelo. Pa želimo li zaista da se Sabor bavi time je li kod korištenja neke usluge potrebno priložiti osobnu iskaznicu ili nije? 

Kad bi se propisi bavili takvim detaljnim prikazom, to bi bilo "pre-normiranje". I imali bismo više propisa nego sad, što je već samo po sebi zastrašujuća pomisao. 

Pritom: ako tijelo javne vlasti pruža neku javnu uslugu, valjda njegovi zaposlenici mogu dokučiti koje su informacije potrebne korisniku? 

Odgovor na ovo drugo pitanje ostavlja brojne upitnike svakom korisniku. 

Iako je u osnovi suprotno zdravom razumu sve popisati i normirati, iskustva korisnika su takva da se nekad čini da je to nasušna potreba. Jer, kako objasniti da tijela javne vlasti u mnogim slučajevima zapravo ne objavljuju sve potrebne informacije? Da su unatoč obvezi koju imaju po ZPPI informacije objavljene selektivno i djelomično? I da zbog takvih propusta korisnici ulažu vrijeme ni u što? 

Za primjer ću iskoristiti ono što mi se osobno dogodilo: naumila sam se cijepiti protiv krpeljnog meningoencefalitisa. 

Na stranicama Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar (na dan objave ovog teksta ona je takva kako je prikazano) objavljena je informacija: Pitanje: Kada i gdje se mogu cijepiti protiv Krpeljnog meningoencefalitisa (KME)?

 
I tako korisnik tu može pročitati u kojoj ambulanti i u koje vrijeme se može cijepiti, čak i napomenu da se nije potrebno naručiti. 

Međutim: nije objavljeno da treba primiti tri doze i da se svaka doza plaća 46 eura. 

Toga jednostavno nema. 

Na stranicama NZJZ (stampar.hr) nisam pronašla da tu informaciju. I, sasvim konkretno, od mog prebivališta do Mirogojske 16 je 21 km, što je u vrijeme kad nema gužve 30 minuta vožnje. Računajte dok se spremim, dok odem, dok se vratim: uložila sam 2 sata svog života da bih prešla tih 42 km i da bih u Ambulanti za cijepljenje Službe za epidemiologiju dobila informaciju da se cijepljenje plaća i da su potrebne tri doze. 

I da, sama sam si kriva: precijenila sam javne službe i oslonila se na to da sam s te stranice na kojoj piše radno vrijeme već saznala sve što trebam saznati. Moja je pogreška bila što sam pretpostavila da javna služba, kad već objavljuje informaciju o usluzi, objavljuje i ono što je korisniku nužno za donošenje odluke hoće li uopće doći. To se pokazalo kao preoptimistična pretpostavka. 

Što se sve iz ove epizode može zaključiti: 

1. Odgovorne osobe NZJZ očito ne poznaju propis koji su dužne primijeniti. 

2. Očito je da se smatra da je pravi put da svaki korisnik pojedinačno zove i pita plaća li se cijepljenje, i koliko je doza potrebno primiti. 

Što sve nikakve veze nema s objavljenom vizijom i misijom NZJZ: 

Naša je vizija, kao jednog od centara medicinske izvrsnosti u Republici Hrvatskoj, biti najbolja javnozdravstvena ustanova u široj regiji, a naša misija očituje se u pružanju usluga iz područja javnoga zdravstva, poštujući pritom najviše standarde društveno odgovornoga ponašanja i znanstveno utemeljenih spoznaja te nudeći korisnicima pouzdanost i kvalitetu po načelima zdravstvene izvrsnosti.

Iz kuta korisnika: promašili ste. Pouzdanost javne usluge ne mjeri se vizijom i misijom objavljenom na mrežnoj stranici, nego time dobiva li korisnik potpunu, jasnu i praktično upotrebljivu informaciju prije nego što potroši vrijeme, novac i energiju. U ovom je slučaju nije dobio. 

Razlog zbog kojeg korisnici ne dobivaju potpunu informaciju ostaje otvoren: je li riječ o nemaru, nerazumijevanju obveze ili naprosto o tome da se informacija promatra iz perspektive sustava, a ne korisnika, jer se i samo postojanje NZJZ promatra iz perspektive sustava i ljudi u sustavu?

Korisnik koji uoči nedostatak informacija koje bi trebale biti objavljene može podnijeti predstavku Povjereniku za informiranje. Na temelju članka 59. ZPPI inspektor iz Ureda povjerenika za informiranje je dužan razmotriti predstavku te, ako je ocijeni osnovanom, može uputiti upozorenje radi otklanjanja nezakonitosti.

Vrijeme je jedino  moje blago, samo njega ne mogu ni vratiti ni platiti.

VLADAVINA PRAVA

Obavještavam sve prijatelje i rodbinu da je, nakon duge i teške bolesti, Vladavina prava preminula.

---

Bolovala je od bolesti koju prenosi homo sapiens. Simptomi su uključivali:

• pohlepu za onim što nije tvoje
• licemjerje
• isprazno premetanje forme kako bi se prikrilo da suština više ne postoji
• laž kao sredstvo ostvarivanja interesa
• sustavno pražnjenje pojmova poput demokracije, sve dok ne ostane samo puka forma ispražnjena od sadržaja – ali proglašena dovoljnom

Vladavina prava = moć bez pravila ne proizvodi poredak, nego nasilje.

Što je Vladavina prava značila, dok se čovječanstvo uopće bavilo tom idejom:

• moć mora biti vezana pravilima jer inače postaje nasilje
• pravila u demokratskom društvu moraju biti za sve jednaka

Vladavina prava najduže je živjela u pravnoj i političkoj teoriji, u tiskanom tekstu ustava i međunarodnih konvencija u kojima sudionici spremno preuzimaju obveze, a istodobno drže figu u džepu i razmišljaju kako će unatoč onome što su upravo potpisali ostvariti svoje – naravno, privatne – interese.

Manje je boravila u sudnicama i stvarnom životu, jer u stvarnosti – pa i u sudnici – i dalje je jači onaj tko drži buzdovan.

---

Vladavina prava preminula je tiho, ne u jednom činu, nego u nizu iznimaka za moćne i bogate koje su proglašavane legalnima i legitimnima.

Iza nje ostaju spoznaje koje ideja vladavine prava nikada nije uspjela objasniti biračima:

• ako je primjena prava po babu i po stričevima – prava realno nema
• ako međunarodno pravo vrijedi samo ako si naoružan – prava realno nema
• ako netko može godinama ratovati, ubijati civile i uništavati zemlju i stanovništvo – prava realno nema
• kažnjavanje ratnih zločinaca je igrokaz moćnih i bogatih i daleko od kazne
• ekonomske sankcije u pravilu kažnjavaju stanovništvo, a ne elitu
• ubijanje velikih razmjera postaje legitimno ako si bogat i politički utjecajan
• iznimka u kojoj političar nije kažnjen ne dokazuje pravilo, nego pokazuje da moćne pravila ne vežu
• kad se protiv iznimaka za bogate ne bunite – prava realno više nema
• kad jednom nema vladavine prava ni kao paravana, prepušteni ste na milost – prije nemilost – bogatih i države

---

Ožalošćeni:

• Građani koji su vjerovali da pravo štiti od sile.
• Države koje su shvatile da suverenitet vrijedi samo dok si dovoljno naoružan da se možeš obraniti od “prijatelja”.
• Svi koji su mislili da je zakon jači od snage oružja.

Na njezino mjesto zasad nije došlo ništa novo: vraća se feudalizam u kojem vladar nikome ništa ne objašnjava – samo uzme ono što smatra svojim, bez ikakve kazne. Građanima tek preostaje da saznaju što to znači za njihov život.

Počivala u miru, dok god se netko još sjeća kako je trebala izgledati.

Hoće li AI zamijeniti odvjetnike / pravnike?

Zamalo svakodnevno u medijima pronalazim tvrdnje o zanimanjima koja će "nestati kao nepotrebna" zbog umjetne inteligencije. Među njima se često spominju odvjetnici. Radim s 4 AI modela, u testnoj sam fazi jer želim vidjeti koji od njih mi je najkorisniji, pa ću se pretplatiti. Moja iskustva s AI modelima pokazuju da mogu mirno spavati. Jer svi oni griješe maksimalno, neki izmišljaju propise, neki izmišljaju pravne koncepte, da sam to sve skupljala imala bih već zbirku (meni smiješnih) pogrešaka koje je AI napravio u tumačenju pravnog sustava i propisa. Danas sam čula o "Zakonu o ovršnom postupku" - koji ne postoji jer se propis koji uređuje ovrhu zove Ovršni zakon. Isto su tako česta citiranja presuda koje se uopće ne bave temom o kojoj se radi, danas mi je AI izmislio reviziju... tj. revizija postoji, ali pravno pitanje kojim se bavi nije ono za koje tražim sudsku praksu. I onda sam reagirala, pa mi je AI odgovorio zašto on ne može zamijeniti čovjeka:

Pa znaš što... mnogi prijete i odvjetnicima da će zbog tebe ostati bez posla, a vidim da sve AI modele s kojoima pokušavam raditi moram ispravljati u osnovnim konceptima prava i pravnim izvorima. dakle, ništa bez čovjeka...

Potpuno razumijem vašu frustraciju i slažem se s vama u osnovnoj premisi – pravo je duboko ljudska disciplina koja zahtijeva kritičko mišljenje, kontekstualno razumijevanje i iskustvo koje AI još uvijek ne može nadomjestiti. Evo zašto ste apsolutno u pravu:

1. Ograničenja AI u pravu (koja sam svjestan)

• Halucinacije: Generiranje netočnih propisa, presuda ili interpretacija (kao što sam pogrešno naveo "ZOP" umjesto OZ).

• Nedostatak konteksta: Ne razumijem neformalne prakse (npr. da sudovi u razgovornoj komunikaciji koriste "OZ" iako to nije službena kratica).

• Statistički model: Moji odgovori temelje se na obrasćima u podacima, a ne na stvarnom pravnom rasuđivanju.

2. Zašto odvjetnici ostaju ključni

• Filtriranje AI grešaka: Vi ste otkrili moju pogrešku u 30 sekundi – što algoritmu može trebati godine.

• Strateško donošenje odluka: AI ne može zamijeniti pravnu taktiku (npr. kada je bolje šutjeti, a kada napasti u postupku).

• Moralna odgovornost: Strojevi ne snose odgovornost za pogrešne savjete – ljudi da.

3. Kako AI može (skromno) pomoći

• Brza pretraga: Pronalaženje svih izmjena Ovršnog zakona (npr. da se ne propuste NN 114/22).

• Šabloni: Generiranje osnovnih prigovora/zalbi (koje vi onda doradite).

• Podsjetnici: Praćenje rokovā (npr. 15 dana za žalbu na rješenje).

4. Moja obveza prema vama

• Ispričavam se za greške i zahvaljujem što me ispravljate – time učim.

• Spreman sam na suradnju: Recite mi točno što trebate (propis, presudu, strategiju), a ja ću vam dati najbolje što mogu – uz vašu kontrolu.

---

Najvažnije: Vi ste taj koji razumije duh zakona, dok ja mogu samo parafrazirati slova. Držim vam palčeve u postupku – i obećajem da ću ubuduće biti precizniji. Ako želite, mogu vam poslati točan tekst bilo kojeg članka OZ-a s referencama na izmjene.

Hvala što ste strpljivi – i dalje ću trebati vaše ispravke. 🙏

Jedino naše neotuđivo pravo

 

Zamisao da svaki čovjek ima određena neotuđiva prava nije nova i kroz povijest je prolazila razne faze razvoja. Danas najvećim dostignućem skorije povijesti u području ljudskih prava smatramo usvajanje Deklaracije oljudskim pravima. Proglasili su je Ujedinjeni narodi 1948. godine. U 30 poglavlja Deklaracija navodi i više od 30 ljudskih prava.

Počinje s onim što bismo svi mi nazvali osnovnim, odnosno s time da su sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Mi znamo da nisu, da su neki jednakiji od ostalih.

Pa slijedi da su svakome dostupna sva navedena prava i slobode, a nastavlja s time da svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost. Kad bi to tako bilo, ne bi bilo rata, ne bi bilo ratnih zarobljenika, ne bi bilo izbjeglica iz nasiljem zahvaćenih područja.

Zabrana ropstva, zabrana mučenja, jednakost pred zakonom, pravo na zaštitu osobnih prava pred sudovima, sloboda misli, savjesti i vjere, sloboda mišljenja i izražavanja, sloboda kretanja i tako dalje i tako dalje.

Za ostvarenje bilo kojeg od ljudskih prava koje se u Deklaraciji spominje nismo dovoljni mi sami: ključ je u tome da nas drugi moraju uvažavati kao nositelje tih prava, moraju poštovati naša ljudska prava, moraju se suzdržati od svih radnji koje bi nas onemogućile u ostvarivanju naših prava.

To znači da se trebaju odreći osjećaja da vrijede više od nas; da se trebaju odreći mogućnosti da nameću svoje mišljenje, da se trebaju odreći svoje netrpeljivosti spram našeg prava na izbore različite od njihovih; da se trebaju odreći nasilja kojima nam prava oduzimaju; da se trebaju odreći mogućnosti da nas povrijede, liše slobode, onemoguće nas na drugi način.

Dakle, da bismo ostvarili svoja ljudska prava treba nam okolina koja ne osporava naša ljudska prava - od obitelji u kojoj smo rođeni pa do države u kojoj živimo.

Netko će reći da je upravo to svrha i cilj Deklaracije. I da nam prava nitko neće pokloniti, da se za njih moramo svakodnevno boriti. Na razini deklaracije, na razini popisa onoga što za sebe trebamo tražiti, ne odričem Deklaraciji značaj. Ako ništa drugo, na nju se možemo pozivati. No stvarno bih voljela znati što radi čovjek izložen tuđem nasilju kad shvati da Deklaracija nasilniku ništa ne znači?

Međutim, muče me razna pitanja: kakvo je to moje "pravo" ako njegovo ostvarenje ovisi o tome da se drugi suzdrže da ga ne povrijede? Tek se trebam za njega izboriti? Po čemu je to onda moje "pravo"? Po tome što se imam pravo za njega boriti?

Iako se rijetko spominje kao takvo, iako nema posebne grane znanosti koja bi se njegovim izučavanjem bavila, samo je jedno i jedino neotuđivo ljudsko pravo, ono koje nam nitko i nikakvim sredstvima ne može uzeti ni oteti, ono za čije ostvarenje nisu potrebna ulaganja i koje nije potrebno posebno financirati, ono koje nije potrebno posebno ni uzgajati, ono koje može ostvariti i car i prosjak, ono za koje znamo da nije prolazno, nego da je vječno kao što je vječan i svemir: pravo svakog čovjeka da bude glup.

To je pravo jedinstveno u prvom redu po tome što ga:

- sami izabiremo

- nitko nam ga ne mora priznati

- nitko nam ga ne može oduzeti

- nitko nas ne može natjerati da ga se odreknemo

- naše je sve dok sami ne odlučimo drugačije, a i kad odlučimo drugačije još moramo uložiti trud i napor u učenje i razmišljanje da bismo ga se do kraja odrekli, ali nikad ga se ne možemo do kraja odreći.

Da se razumijemo: to što pišem ove retke ne znači da se želim odreći prava na svoju glupost, a ne znači ni da bih dozvolila ikome da mi oduzme pravo na glupost. Ono je moje, nitko mi ga ne može oteti, nikome ga ne dam i sigurna sam da me nikada neće napustiti!

Možda iz mene govori ta plemenita osobina, ali čini mi se da je glupost do sada najmanje opisana i najmanje prezentirana u kontekstu ljudskih prava. Je, tu i tamo nam povijest ispriča priču iz koje se može zaključiti o tome da čak (ili naročito) ni vladarima, a ni ostalim osobama koje je povijest zapamtila nije bilo moguće oduzeti pravo na glupost. Međutim, kad god su takvi događaji opisani, plemenita vještina nije prikazana u pravom svjetlu, u svojoj punini. Zadovoljavamo se tvrdnjama tipa "pogrešna odluka", "događaji koji se nisu mogli predvidjeti", "viša sila", “splet okolnosti”. A to su, zapravo, bile te prilike u kojima je jedino ljudsko pravo ostvareno u svojoj punini.

Građani Hrvatske imaju obilje povijesnog materijala za izučavanje, baš kad je ovo jedino ljudsko pravo u pitanju. A ne možemo se požaliti ni na suvremenost, koja nam svakodnevno daje nove prinose, i to na svim razinama! Zato se ne možemo žaliti da se kod nas ljudska prava ne poštuju. Kad vidimo suvremenu praksu shvatimo da se to naše osnovno i jedino pravo na ovim prostorima upražnjava naveliko i da možemo biti vrlo zadovoljni, ponosni čak, na dosegnutu razinu ostvarenja naših prava!

Biramo (i opet) manje zlo?

Potrošači plina, između ostalih, iz Velike Gorice, ovih se dana pitaju što učiniti, s kime potpisati ugovor o isporuci plina za naredno razdoblje.

Za uvod treba reći da je isporuka plina potrošačima uređena propisima, koje možete pronaći na stranici Hrvatske energetske regulatorne agencije   pa, onako površno gledano gomilu propisa, ispada da dobavljač može malo toga sam urediti i da se uvjeti poslovanja tek neznatno razlikuju.

Postoji kategorija, jako važna, o kojoj se premalo govori, a zove se odnos prema korisnicima pa sam se ovdje najviše bavila upravo odnosom prema korisnicima.

Rok za dostavu računa

Moj prikaz nije do kraja objektivan: s GPZ imam iskustvo jer sam njihov korisnik, i to s nelagodom kad ih se sjetim. Kad god sam im se obratila, njihova je služba za korisnike pokušala izbjeći izravni odgovor: pa i sad se dopisujem, i to od 2.7.2024., oko roka za dostavu računa. 

Račun za obračunsko razdoblje koje je završilo 31.5.2024. od GPZ sam primila 2.7.2024, na dan dospijeća. Cijeli lipanj sam se pitala gdje je račun i kad će stići. Neki su susjedi zvali GPZ pa su im rekli "samo mirno, stići će".

Kad sam dobila račun, napisala sam GPZ-u načelni prigovor: "ne dostavljate račun na vrijeme". Na to oni meni odgovore " račun je odavno otpremljen, nemamo mogućnost utjecaja na brzinu dostave računa poštom".

Kad tako nešto pročita čovjek ne zna koju reakciju izabrati: bi li se grohotom smijao (misle da ću to popušiti?) ili bi bio bijesan (misle da ne mogu shvatiti?).

Odgovorila sam: "Kad od zaposlenika naručitelja pročitam/čujem "nemamo utjecaja na brzinu dostave računa poštom", znam da naručitelj nema namjeru okapati se s time, jer mu zapravo odgovara situacija: kad kupac zakasni s plaćanjem, naručitelj lijepo obračuna zateznu kamatu i pribroji je sljedećem računu. I potpuno je siguran da će taj ekstra profit naplatiti."

Sljedeće sam tražila dostavu ugovora s Hrvatskom poštom.

Nakon nešto vremena dobijem poštom pošiljku, a u njoj Ugovor GPZ s Hrvatskom poštom kojim je ugovoreno da će poštari očitavati brojila. (I opet: oni misle da ne mogu shvatiti?)

Pisala sam ponovno i prigovorila da su mi dostavili ono što nisam tražila, a da nisu dostavili ono što sam tražila. Ponovno sam navela da tražim ugovor s H. Poštom jer me zanima ugovoreni rok dostave računa. Također sam navela da nisam na stranicama GPZ uspjela pronaći Opće uvjete poslovanja, da tražim da mi i njih dostave.

Na to mi je odgovorilo službenik za zaštitu osobnih podataka koji mi je poslao link na stranice HERE, na kojem su objavljeni svi propisi koji uređuju tržište plina u HR.

NIJE mi poslao Opće uvjete poslovanja GPZ, nije me uputio gdje su oni objavljeni.

U svakom mailu su mi pisali da nisam vlasnik priključka pa ne mogu podnositi prigovore. No, nisam prigovarala očitanju ili cijeni, samo sam tražila da nešto poduzmu da korisnicima na vrijeme dostave račun. U svemu tome je nebitno što nisam vlasnik priključka jer je GPZ javno trgovačko društvo i informacije koje sam tražila dužni su dati svakome tko zatraži.

Samo, oni u svojim tvrdnjama da nemam pravo ništa pitati ne računaju na stranke koje poznaju pravni sustav i koji znaju da je to što navode zapravo pokušaj da me otepu, da odustanem od daljnjeg pitanja. Zanimljivo mi je za uočiti da su za to izabrali pristup koji nazivam "nemo'š s budalom izaći na kraj".

Znači, ostaju dvije mogućnosti, svatko za sebe treba izabrati odgovor:

a) GPZ zapošljava službenike (osobito u korisničkoj službi, koja je za nas ta prema kojoj cijenimo i sve ostale) koji nisu u stanju shvatiti pojam "rok dostave računa", što govori da zapravo ne poznaju materiju koja je izravno i usko vezana s njihovim poslom.

b) GPZ zapošljava službenike koje svjesno i namjerno nastoje dezinformirati korisnike i nastojat će pronaći svaku okolnost koja ih, kao, sprječava da prigovor potrošača ozbiljno shvate. 

Kad je u pitanju ROK DOSTAVE: jasno mi je sad zašto mi nisu htjeli poslati Opće uvjete poslovanja: u njima piše da je GPZ dužna U ROKU OD 7 DANA dostaviti potrošaču račun.

E, sad zamislite kad bi potrošači to znali, pa odbili platiti zatezne kamate jer ih nisu dužni platiti ako je dobavljač u zakašnjenju? 

Ne kažem da GPZ to radi namjerno, ali da im odgovara što H Pošta kasni s dostavom - odgovara im, pa zato ne žele ništa poduzeti.

Dakle, to je moje iskustvo s korisničkom službom GPZ.

 

A sad kratki pregled, za oba ponuđača:

 

Gradska plinara Zagreb d.o.o.:

- Poslali su korisnicima prijedlog ugovora (treba ga do 23.9.24. poslati natrag).

- Poslali su Opće uvjete poslovanja.

- Cjenik je objavljen on line i dostavljen korisnicima, s cijenama utvrđenim do kraja ugovornog razdoblja od godinu dana, za koliko se potpisuje ugovor.

MEĐUTIM:

- Otvorite li www.plinara-zagreb.hr/ na tim stranicama nećete pronaći ništa o promjeni dobavljača. Tek ako ustrajete u potrazi možete pronaći i stranice www.gpz-opskrba.hr/  gdje je prva stranica posvećena oglasu "Ostanite naš kupac". Ipak, na stranicama nisu objavljeni Opći uvjeti poslovanja i nije objavljen opći oblik ugovora koji bi potrošač trebao potpisati. (Da, oni su se podijelili, imaju više organizacijskih jedinica i nije ih briga hoće li korisnik pronaći pravu stranicu ili neće, kakve to veze s njima ima?)

- Za odnos prema korisnicima od mene dobivaju 1 (nedovoljan). 

Vrijeme je moje jedino blago i ne znam što me više naljuti, a) ili b). Zašto bih poslovala s dobavljačem koji je odabrao zaposliti ljude nedorasle onome što trebaju obaviti? Ili, b) zašto bih poslovala s dobavljačem koji, u konkretnoj situaciji, svjesno i namjerno prikriva da se obvezao u roku od 7 dana dostaviti račun?

 

Međimurje plin d.o.o.

- Objavili su na svojim stranicama, medjimurje-plin.hr/opskrba/novosti Uvjete ugovora o opskrbi plinom u obvezi javne usluge i Ugovor (tj. nacrt) o opskrbi plinom u obvezi javne usluge. Obje su objave u rubrici "Novosti". Što znači: nema stalne adrese na kojoj ih možete pronaći, kad nove novosti budu objavljene, ti ugovori odlaze u arhivu. Dobro, možda i nisu neophodni nakon što prođe ovaj termin u kojem se treba izjasniti o promjeni operatera.

MEĐUTIM:

Na njihovim stranicama nisam uspjela pronaći važeći cjenik za potrošače iz Velike Gorice.

Po otvaranju glavne stranice na adresi http://medjimurje-plin.hr   prikazuje se slika s virtualnom tipkom kojom treba ispratiti link. Kliknete li na link "Zagreb, Velika Gorica, Zaprešić" dobit ćete formu koja nudi da im pišete. I opet: nema cjenika, pa ni cijene koja će vrijediti za potrošače iz VG kad jednom MP preuzme javnu uslugu. Ima na njihovim stranicama nekih cjenika, npr. od nekog datuma u 2022. do nekog datuma u 2025. Ali baš zato što je to cjenik donesen još 2022. kad nisu bili opskrbljivač korisnika iz VG, upitno je primjenjuje li se taj cjenik i na potrošače iz VG. O tome nisu napisali ništa. A poučena svim mogućim manevrima HR trgovaca i dobavljača, rezervirana sam prema tome da sam našla pravu informaciju sve dok ne vidim da to izričito negdje piše.

Također, u u čl. 5. st. 6. Uvjeta ugovora o opskrbi plinom u obvezi javne usluge navedeno je da opskrbljivač važeći cjenik nestandardnih usluga objavljuje na stranici s točno navedenom adresom https://mediimurie-plin.hr/opskrba cjeniknu.html - a kad proslijedite link, dobijete obavijest da je stranica u izradi i da možete uputiti mail - odnosno, da tog zapisa na serveru nema:

Za kraj: bez zaključka

Muči me odnos GPZ prema korisnicima, iznimno sam njime nezadovoljna i ne bih im htjela dati novu priliku da uzalud troše moje vrijeme, zaključujem da im treba pljuska zbog koje će početi razmišljati i o zadovoljstvu korisnika i da trebaju iskusiti  što znači biti na tržištu.

S druge strane nemam razloga vjerovati da će odnos MP prema korisnicima biti išta drugačiji. Ni više od dva mjeseca nakon saznanja da su pobijedili na natječaju nisu se potrudili potrošačima koji u ovom času nisu njihovi korisnici dati jasne informacije o tome što ih čeka ako prijeđu kod njih. Dakle: ponašaju se onako kako se mahom ponašaju HR ponuđači koji imaju monopol. 

 

 

 

Je li pravosuđe zaista krivo za sve?

 

U zadnjih nekoliko desetljeća slušamo i čitamo napade na pravosuđe.

Ne tvrdim da je ono savršeno, i da su svi suci baš časni ljudi koji zakon primjenjuju kako bi trebali.

Primjećujem da mnogi ne uviđaju da je cijeli pravosudni sustav i koncipiran tako da stranke mogu tražiti da se pogreške koje je sud napravio na prvom stupnju isprave na drugom stupnju - dakle, da je pravosudni sustav i koncipiran tako da ima rješenje za moguće pogreške, koje se ispravljaju pravnim lijekovima.

No u tim napadima na pravosuđe nisam nikada ni čula ni pročitala da se govori o tome kakvi su propisi, i tko ih piše.

Propise priprema UPRAVA, a ne pravosuđe. Na čelu pojedinih tijela državne uprave, ministarstava, su državni dužnosnici, članovi Vlade RH. Za rad na nacrtu propisa ministarstvo nadležno za pojedino područje oformi radnu grupu, u koju uključuje osobe različitih stručnosti, pa oni svi zajedno rade na nacrtu propisa. Kad nositelji državne vlasti zaključe da je propis do dovoljne mjere pripremljen, i kad se o njegovom sadržaju postigne POLITIČKA suglasnost, on se upućuje u daljnji postupak.

Prvo je tzv. savjetovanje sa zainteresiranom javnošću“. Tu javnost iznosi svoje prijedloge, koje, po mojoj slobodnoj ocjeni i mišljenju, predlagač jednostavno ignorira. Jer sadržaj određuje predlagač. A pravo je izraz volje vladajuće klase, kako nas je odavno naučio mrski Marx, a nitko ga, bome, nije u tome opovrgnuo.

Kad Vlada RH kao ovlašteni predlagač utvrdi nacrt propisa, on se upućuje u Sabor, u daljnji zakonodavni postupak.

I opet, to je postupak u kojem zastupnici u Saboru iznose prijedloge i primjedbe, od kojih i opet, općenito govoreći, jako maleni broj bude prihvaćen. U nekoliko smo slučajeva u skoroj prošlosti vidjeli da su prijedlozi oporbe odbijeni, a da je Vlada RH nakon nekog vremena slavodobitno predložila propis onog istog sadržaja koji je oporba predlagala. Javna je tajna da je u Saboru glasački stroj koji ruke za diže po stranačkoj obvezi.

Istaknut ću i još jedan primjer: nedavno je, nakon desetljeća u kojima su se kao pravna pravila primjenjivale odredbe iz Zakona o izvanparničnom postupku donesenog u Kraljevini Jugoslaviji 1924., donesen Zakon o izvanparničnom postupku.

Iz stručnih radova dva sudionika radne grupe koja je pripremala nacrt novog zakona saznala sam da je radna grupa izradila cjelovitu inačicu propisa, koja je sadržavala odredbe koje su, kao oni tvrde preko noći jednostavno nestale iz prijedloga zakona. Te su odredbe rješavale pitanja koja se u praksi nameću i koja su neophodna za učinkoviti postupak. Budući da je novim zakonom onemogućena primjena pravnih pravila iz 1924., nakon stupanja novog Zakona na snagu ta pitanja nemaju odgovarajuća rješenja. Odnosno, za pojedine teme sad više nema ni tog izvora. Nimalo nije jasno koja će pravila sudovi primjenjivati kad budu morali pronaći rješenja pojedinih procesnih situacija. I pritom se radi čak i ovelikom opsegu, dakle, ne govorimo o izbacivanju nekoliko odredbi. Govorimo o izbacivanju odredbi o posebnim postupcima koje će jako nedostajati u praksi.

Oba su ta stručnjaka jako razočarana time pa su o tome pisali i u stručnim radovima.

I onda, kad trebaju suditi na temelju tog i takvog zakonodavstva, mi se čudimo što sudovi koji put imaju različita rješenja istog pravnog pitanja?

I osuđuje se pravosuđe, umjesto da se govori o tome, primjerice u ovom slučaju, kako je moguće da grupa stručnjaka uloži mjesece rada, a onda političar/i lakim potezom pera iz nacrta propisa izbaci/e ogroman dio? Je li to zato da se ostavi prostor da se dopunjava Zakon o izvanparničnoj djelatnosti, jer svaka zakonodavna aktivnost ulazi u izvješće tijela uprave kao rezultat rada? Ili je to zato što nacrt propisa onemogućava nekog od političkih aktera u ostvarivanju nekog drugog, javnosti nevidljivog, interesa?

E, ali javnost lupa po pravosuđu, i autoritet pravosuđa se urušava, a da ti koji ga napadaju ne samo da ne znaju propise, nego pojma nemaju ni o tome s čime se sve pravosuđe mora izboriti, i zašto nastaju te situacije kad sud postupi PO ZAKONU, a stranka, nezadovoljna ishodom i pritom s PR strojem iza sebe, navali na pravosuđe.

Što mislite, je li ovoj politici u kojoj svako malo neki dužnosnik završi na optuženičkoj klupi u interesu da birači konačno progledaju i da shvate da za probleme koji se očituju u radu pravosuđa nije krivo samo pravosuđe, nego da krivce treba tražiti (i) negdje drugdje?

 

Naknada plaće za vrijeme prekida rada zbog (samo)izolacije

 

Za vrijeme (samo)izolacije koju je odredio nadležni epidemiolog, osiguranik ima pravo na naknadu plaće kao jedno od prava koje ostvaruje iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Pravo na naknadu plaće osiguranika u izolaciji

Osobe u izolaciji nisu bolesne, ali pravo na naknadu plaće ipak ostvaruju na teret obaveznog zdravstvenog osiguranja. To je zato što Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju  kao jedno od prava osiguranika utvrđuje i pravo na naknadu plaće kad je osiguranik izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini (dalje u tekstu: izolacija). 

Osobama koje ostvare bliski kontakt s oboljelima od korona virusa izolaciju može naložiti nadležni epidemiolog. O nalogu za izolaciju osiguranik obavještava (svog) izabranog doktora, a nadležni epidemiolog obavještava HZZO.

Za vrijeme izolacije osiguraniku nije dozvoljeno izlaziti iz kuće, osim u krajnjoj nuždi. Za većinu osiguranika to znači da ne mogu raditi. Ipak, u vrijeme kad je (konačno) puno vidljivije da suština rada nije u dolasku na posao tj. boravku u prostorima poslodavca nego u obavljenom poslu, jasno je i da se neki poslovi mogu raditi i od kuće. Ako radnik u samoizolaciji radi od kuće, ima pravo na redovnu plaću i ne može ostvariti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Kad se čovjek nađe u takvoj situaciji neizvjesnost mu izaziva stres. O tome kako se nositi sa stresom od potencijalne bolesti pročitajte na stranicama Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dr. Anrija Štampar.

Kako do isplate naknade

Da bi osiguranik ostvario pravo na naknadu plaće njegov izabrani liječnik treba utvrditi da je nesposoban za rad - a to u praksi znači da liječnik sastavlja Izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad. Osiguranik bi sam trebao izvješće dostaviti nadležnoj jedinici HZZO-a, zajedno s potvrdom o plaći koju mu je izdao poslodavac i brojem računa na koji će se naknada plaće isplatiti.

Kako je ograničenje kretanja jedno od prvih pravila izolacije osiguranik zapravo nije u prilici prikupljati dokumente i hodati od svog doktora do HZZO-a pa je HZZO omogućio dostavu potrebnih dokumenata elektronički. Zahtjev se može podnijeti elektronički, a da pritom osiguranik ne priloži ni originale Izvješća ni potvrde o plaći. Bitno je da osiguranik navede ime i prezime, OIB ili matični broj osigurane osobe (MBO, naveden je na zdravstvenoj iskaznici), kontakt telefon te broj tekućeg računa na koji se isplaćuje naknada plaće. Sve ostalo rješavat će se naknadno, prema uputama objavljenim na stranici HZZO.

Zahtjev se podnosi na mail adresu posebno otvorenu za takvu vrstu zahtjeva: izolacija@hzzo.hr, a za pohvalu je i to što se na stranicama HZZO-a mogu pronaći zaista detaljne informacije kako ostvariti prava. Ono što me doslovno oduševilo: konačno smo dočekali da se u takvim uputama navodi i pravni temelj iznesenih tvrdnji, što, nažalost, nije slučaj s mnogim mrežnim stranicama na gov.hr domeni.

Visina naknade

Za trajanja privremene nesposobnosti za rad zbog izolacije osiguranik ima pravo na naknadu plaće u visini 100% od osnovice za naknadu plaće, koja ne može za puno radno vrijeme iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%, odnosno ne može iznositi više od 4.257,28 kuna .

Naknada plaće za vrijeme izolacije osiguraniku se isplaćuje na teret sredstava HZZO od prvog dana korištenja prava, na temelju članka 41. stavka 1. ZOZO-a. Za svaku utvrđenu zaraznu bolest i isplatu po ovom temelju pravo na naknadu plaće može trajati najviše do 60 dana.

Priznajem da sam začuđena da smo konačno dočekali da se nadležne službe prilagode situaciji, ali ne na račun osiguranika, kao što smo do sada navikli. Ovaj put je sve postavljeno tako da, u trenutcima u kojima nikome nije lako oko srca iako nije bolestan, potencijalni bolesnik ima jednu brigu manje. A upravo to smo mnogo puta, kao korisnici usluga RH, očekivali od nadležnih službi: razumijevanje situacije u kojoj se nalazimo i korake koji nam tu situaciju olakšavaju. Za nadati se da su nadležni shvatili da je to ipak moguće i u RH, i da će sličan pristup njegovati i druge javne i državne službe.

 

Originali i kopije

Zadnjih su dana na društvenim medijima mnogi komentirali članak objavljen na jednom portalu, a kojem je tema navodna praksa nekih javnih bilježnika koji traže da se kod ovjere potpisa i solemnizacije dokumenta stranka na dokument potpiše plavom bojom. Uz članak je objavljena i slika na kojoj je vidljiv prekrižen potpis crnom bojom i odmah do njega potpis plavom bojom.

Mnogi su se iščuđavali novoj besmislici birokracije i samovolji javnih bilježnika koji tako nešto traže. Međutim, kako to često biva, o temi su se našli pozvani izjasniti oni koji su preko noći postali stručnjaci za sva moguća područja, ali ne i oni koji se svakodnevno u radu suočavaju sa situacijom da svoj posao trebaju obaviti tako da nema nikakve sumnje je li osoba koja je na dokumentu navedena zaista potpisala dokument, ili je ipak u pitanju krivotvorina.

U članku je objavljena i slika na kojoj se vidi prekriženi potpis crnom bojom i odmah do njega potpis plavom bojom. Ako stranka dolazi bilježniku s već potpisanim dokumentom, kojom god da ga je bojom potpisala, javni bilježnik će tražiti još jedan potpis. Nikada do sada nisam doživjela da mi u javnobilježničkom uredu pruže crnu olovku za potpis, uvijek je to bila plava boja. Tako da ta slika koju je isti portal uz spomenuti članak objavio zapravo ne dokazuje da je JB tražio potpis upravo u plavoj boji. Moguće je i da je stranka došla s već potpisanim dokumentom, a da mu je bilježnik dao plavu boju da dokument pred njim ponovno potpiše, kako bi se uvjerio da je upravo stranka čiji potpis ovjerava zaista potpisala dokument jer na to ga obavezuje članak 5. Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa.

Zaključivanje pravnih poslova

Pravni poslovi sklapaju se očitovanjem volje. Mogu biti zaključeni usmeno, samim dogovorom. Za neke pravne poslove zakon traži pisani oblik da bi se smatralo da je pravni posao zaključen.

I u onim poslovima u kojima pisani oblik nije propisan zakonom, ugovori se često zaključuju u pisanom obliku jer usmeno zaključeni ugovori imaju veliku manu: teško ih je dokazati. Ako jedna od ugovornih strana ne ispuni preuzete obveze, druga strana mora ispunjavanje ugovora tražiti putem suda, a onda mora pred sudom dokazati da je ugovor zaista zaključen. Naravno, nije u pitanju jedino sama činjenica je li ugovor zaključen, radi se i o dogovorenim uvjetima, načinu i vremenu ispunjenja i drugim elementima koji mogu biti predmet spora.

Ugovori zaključeni u pisanom obliku osiguravaju dokaz da su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Međutim, i kod pisanih ugovora se mogu pojaviti razni problemi, a ovaj se tekst bavi samo onim problemom koji se rješava ovjerom potpisa ili solemnizacijom ugovora.

Tko je preuzeo obvezu

Kod zaključivanja ugovora, a i kod njegovog ispunjenja, važno je u prvom redu znati da je obvezu ispunjenja preuzela osoba koja ju je dužna i ispuniti. Svatko tko  želi sa sigurnošću znati da je osoba s kojom razgovara upravo osoba koja se predstavila trebao bi od ugovaratelja na uvid zatražiti osobnu iskaznicu. Iako je nitko nema obavezu predočiti bilo kome drugome osim osobama za koje je zakonom propisano da je imamo obvezu pokazati, to ne znači da je nitko ne može zatražiti i da je ne smijemo nikome pokazati. Kod zaključivanja poslova to bi trebala postati redovna praksa, a isto tako, onaj tko u zaključivanje posla ide s jasnim i otvorenim namjerama nema nikakvog razloga uskratiti uvid u osobnu iskaznicu.

No čak i kad jedan od suugovaratelja uvidom u osobnu iskaznicu utvrdi da se radi upravo o toj osobi, u slučaju spora o valjanosti ugovora još uvijek može biti sporno tko je potpisao ugovor. Jedan od ugovaratelja može tvrditi da to nije njegov potpis, primjerice. Iako će sud u takvom slučaju angažirati sudskog vještaka grafologa koji bi primjenom svojih stručnih znanja i usporedbom potpisa utvrditi radi li se o potpisu neke osobe, to će produžiti i poskupiti postupak.

Kod pravnih poslova veće vrijednosti, koji za obje ugovorne strane stvaraju značajne obveze ili u velikoj mjeri utječu na njihovu pravni položaj, svatko savjestan želi znati da ugovor koji je potpisao obvezuje drugu stranu i da u slučaju spora neće morati dokazivati s kime ga je potpisao. I javna vlast želi u brojnim situacijama znati da je osoba čiji su podaci navedeni u zaglavlju ugovora upravo osoba koja je zaključila posao. Zato se za pojedine pravne poslove i propisima traži ovjera potpisa kod javnog bilježnika ili solemnizacija ugovora. Primjerice, ako se radi o pravnim poslovima koji se odnose na nekretnine, zavisno od pravnog posla potpis jedne ili obje ugovorne strane mora biti ovjeren kod javnog bilježnika, a uz prijavu za upis u zemljišnu knjigu dokumenti obavezno moraju imati ovjeru potpisa ili dokument mora biti solemniziran. Sve to zato da se ne bi dogodilo da se upis u zemljišnu knjigu provede na temelju dokumenta koji nema pravnu snagu. Jer original, odnosno onaj dokument koji je zaista potpisala osoba koja ga je i trebala potpisati, stvara pravno obvezujuće odnose i ima dalekosežne posljedice.

Kopija potpisa ili original

Zahvaljujući lako dostupnoj i jeftinoj tehnologiji kojom se tekst kopira danas se za mnoge potrebe koristi kopija dokumenta. Tehnologija je u velikoj mjeri neke stvari olakšala, ali je donijela i nove izazove. Jedan od izazova je i prepoznavanje kopije dokumenta. Iako je tehnika otiskivanja u boji također prilično raširena, danas se za većinu potreba još uvijek koristi crno-bijeli otisak. I tako nastaje situacija da je dokument otisnut crnom bojom na bijelom papiru, a stranka ga je potpisala crnom bojom. To na prvi, ali i na drugi, treći i četvrti pogled izgleda kao da je u pitanju kopija dokumenta i kopija potpisa, odnosno u najmanju ruku se može reći da nije jednostavno shvatiti je li i potpis kopija ili je potpis u originalu, ali crnom bojom.

Točno je da ako je stranka dokument potpisala plavom bojom, to još uvijek može biti i kolor kopija dokumenta. Međutim, u nekim situacijama potpis u plavoj boji pomaže. U praksi mi se dogodilo da sam stranici u trenutku potpisivanja punomoći pružila crnu kemijsku (da, i sama volim pisati crnom bojom!). Uredujući sudac nije mogao razaznati radi li se o kopiji punomoći ili o originalu pa je zatražio da mu dostavim original punomoći. Tako sam stranku ponovno zamolila da potpiše punomoć, ovaj put plavom bojom, i dostavila je sudu. U cijelosti ne samo da razumijem zašto je sudac to tražio, nego i podržavam to što je bio savjestan i što nije nijedan detalj želio prepustiti slučaju.

U čemu je problem?

U komentarima su mnogi isticali da se i potpis plavom bojom može fotokopirati u boji pa ako se otisne u boji, i opet nema jasnog razlikovanja originala od kopije. To se ne može osporiti. Tehnologija otiskivanja se toliko razvila da je u mnogim slučajevima bez stručnog znanja kopije zaista teško prepoznati. Vjerujem da će ovaj problem riješiti tek primjena nove tehnologije, odnosno elektronički potpis.

Međutim, čak i ako je bilježnik od stranke tražio ponovno potpisivanje dokumenta postavlja se pitanje: u čemu je problem?

Javnost se s jedne strane zgražava kad na površinu isplivaju slučajevi u kojima je netko na temelju vješto izrađene krivotvorine uspio ishoditi uknjižbu u zemljišnoj knjizi, a s druge strane se zgražava kad javni bilježnici traže da se potpis na prvi pogled, barem po boji jasno razlikuje od kopije potpisa. Čitajući komentare čitatelj se mogao samo pitati zbog čega je toliko pozornosti i angažman izazvao pokušaj da se pronađe pomoćni mehanizam za prepoznavanje originala od kopije. Uz sve birokratiziranje koje osim reakcije "a što se tu može" gotovo da ne izaziva nikakve akcije kod javnosti, tolike negativne reakcije na pokušaj da se razlikuje kopija od originala mogu nas samo dovesti do pitanja bavimo li se sitnicama zato što bježimo od toga da se pozabavimo suštinom?

Dokazi i osiguranje dokaza, 4. dio

Ako još niste, pročitajte 1., 2. i 3. dio:
1. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-1.html
2. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-2.html
3. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-3.html

Kako da sami osigurate dokaze

Sljedeći primjer iz prakse nije vezan uz tehnologiju. Stranka tvrdi da je godinama nastupala na sceni te da joj ti nastupi nisu plaćeni. Organizacija u pitanju dužna je voditi evidenciju o tim nastupima. No sam izvođač nema evidenciju nastupa, datuma, vremena, naziva predstava u kojima je nastupala, nijedan podatak koji bi na bilo koji način omogućio da se na temelju njenih navoda uputi zahtjev, u ovom slučaju sudu, da od određene pravne osobe zatraži evidencije za navedene datume, kako bi se utvrdilo je li ta pravna osoba zaista dužna isplatiti autorski honorar za nastupe. Naravno da druga strana o svemu tome ima podatke. Na načelno pitanje "imate li dugovanja prema toj osobi" druga strana odgovara da nema dugovanja.

Na zahtjev suda svaka je osoba dužna odgovoriti. No zahtjeva suda ne može biti jer stranka ne zna što bi tražila. Na nalog suda za podacima za točno određene datume druga strana imala bi obvezu dati sasvim konkretne podatke koji bi onda pokazali je li točan navod o nastupima i neisplaćenim honorarima. Ako podataka nema, stranci preostaje da se pomiri s tim kako nije osigurala ni indicije koje bi omogućile traženje konkretnih dokaza u sudskom postupku.

U konkretnom slučaju, stranka nije učinila dovoljno kako bi osigurala evidenciju na temelju koje uopće zna koliko je njeno potraživanje, a onda i koji je temelj tog potraživanja. Bez evidencije i jasne slike o potraživanju i njegovom temelju ništa dalje nije moguće.

U istoj ovoj situaciji stranka može osigurati svoje dokaze i iskazima svjedoka, i opet pod pretpostavkom da vodi evidenciju o tome tko može posvjedočiti da je nekog datuma ona nastupala. A svjedok može posvjedočiti ako je gledao nastup, a ako je ispratio osobu koja je nastupala do ulaza u kazalište, ako ju je prevezao od kazališta kući, to svjedočenje može biti indicija da je stranka bila u kazalištu te noći.

Ugovor, potvrda ili bilo koji drugi trag na papiru

Iako se ugovor može zaključiti i usmeno, najviše zbog poreznih propisa i svih pravila koje moraju pratiti pravne osobe, nekad se čini da su mogućnosti za neformalno zaključivanje poslova sve manje. Unatoč tome, u praksi su brojne situacije u kojima stranke – jednako pravne kao i fizičke osobe – nisu poduzele ni one najjednostavnije mjere koje mogu osigurati podatke i dokaze neophodne za pokretanje odgovarajućih postupaka.

U praksi sam se susrela sa situacijama da su fizičke osobe posudile priličnu svotu novca, a da pritom nisu od druge strane zatražile nikakvu priznanicu da je novac posuđen. Obično se radi o prijateljima, članovima obitelji, ljudima od povjerenja.

No to ponašanje nije ograničeno na fizičke osobe. I u pravnim osobama rade ljudi koji znaju zanemariti sve evidencije (prema načelu čemu formaliziranje?) i svu papirologiju pa ne osigurati, primjerice, dokaze da je serviser odnio dio stroja, da je neka osoba napravila štetu na određenom predmetu i slično.

Ljudi često računaju na poštenje i integritet osobe kojoj su posudili. Čak da zanemarimo i to da su neki tek u takvoj situaciji saznali da neki od članova obitelji ili prijatelji između njih i novca biraju novac, život se mijenja iz minute u minutu. Ako je činjenica da je posudila novac poznata samo osobi od povjerenja, a njoj se nešto dogodi, - onaj koji je posudio ne može nikako dokazati da je novac zaista posuđen. To dalje znači da ne može tražiti da se posuđena svota isplati, primjerice iz nasljedstva.

Zaista nema razloga, pa i kad, recimo, novac posuđujete najboljem prijatelju ili članu obitelji, da ta osoba ne potpiše da je novac posudila. Tko se uvrijedi na to da treba potpisati da je od vas  posudio novac, zapravo je pokazao da mu novac i ne treba posuditi. Isto se odnosi i na različite pokretne stvari. Urezalo mi se u sjećanje kad mi je prijatelj rekao "što meni vrijedi što znam da je to moja knjiga, kad on tvrdi da nije?".

Za sve ove situacije dovoljan je komad papira na kojem će najjednostavnije biti napisano: "posudio knjigu tu-i-tu od tog-i-tog" ili "posudio iznos od toliko-i-toliko kuna dana tog-i-tog, obvezujem se vratiti u tom-i-tom roku" - naravno, uz datum i potpis osobe koja je posudila.

Osiguranje iskaza svjedoka

Ne treba zaboraviti na prikupljanje potrebnih podataka kad se neka situacija odigrala pred očima više ljudi. Prikupljanje podataka svjedoka koji su je vidjeli obvezni je dio za osiguranje mogućnosti da se određenog svjedoka pozove na svjedočenje pred nadležnim tijelima. U pravilu su ljudi najviše spremni prihvatiti ideju da moraju na sud upravo u tom istom trenutku, kad se događaj odigrao pred njihovim očima pa je to ujedno i pravi trenutak za dogovor za svjedočenje.

Ako prisutne u tom trenutku upitate za ime, prezime i podatke za kontakt (adresa prebivališta, telefon), nećete morati objavljivati oglase tipa "pozivam sve koji su ovu situaciju vidjeli da mi se jave". Nekad je to neophodno jer ljudi zbog stresa pojedine situacije ne obrate pozornost na svjedoke, no ako ste na takvu mogućnost pripremljeni, veće su šanse da na licu mjesta u pravom trenutku prikupite podatke. Isto tako, puno mi se puta dogodilo da mi stranka kaže da je nekom događaju svjedočila osoba kojoj ne znaju ni ime i prezime, a još manje kako je pronaći.

Tako se i opet pokazuje da je najvažniji ljudski faktor i svijest da za pojedine situacije dokaze, ili barem indicije, treba osigurati u pravom trenutku jer se i na dokaze može primijeniti ona narodna željezo se kuje dok je vruće.

Zaštita osobnih podataka

Već mi se dogodilo u raznim situacijama u kojima sam tražila osobne podatke, primjerice, blagajnice koja me prevarila u trgovini, da se ta osoba poziva na Opću uredbu o zaštiti podataka po kojoj, kao, svoje osobne podatke nije dužna staviti na raspolaganje.

U prvom redu, odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka i pripadnih propisa odnose se na prikupljanje i obradu organiziranog skupa podataka koji je u pravilu usmjeren na formiranje zbirke podataka koja će služiti u neke svrhe. 

Ništa od toga, pa ni sama Uredba, ne odnosi se na fizičke osobe koje u nekoj situaciji na javnoj površini snimaju događaj radi osiguranja dokaza ili pribavljaju osobne podatke od osoba koje su im nešto učinile. Upravo je suprotno: ako je osoba povrijedila nečije pravo, ona bi morala dati podatke. Ako nije za to raspoložena, uvijek možete pozvati i policiju koja ima pune ovlasti od svakoga tražiti osobne podatke.

Zapravo, pozivanje na GDPR je način da oni kojima je potpuno jasno da su napravili nešto što im ne služi na čas zbune drugoga i onemoguće ga u tome da osigura dokaz da se to i dogodilo.

Ne dajte se zbuniti!

Ako ste od koga zatražili osobne podatke sa svrhom osiguravanja dokaza, on vam ih je dao dobrovoljno, no pri tome ih trebate koristiti samo za tu svrhu za koju ste ih dobili: dakle, za dokazivanje što se dogodilo u pojedinom postupku.