Javnost je ogorčena ubojstvom u Drnišu.
Pa se sad mnogobrojni natječu tko će više pljuvati po sudovima.
Ne znam je li se itko bavio jednostavnim matematičkim operacijama.
Na 4 (slovima: četiri) suca u Šibenskom je sudu ukupno 1214 neriješenih kaznenih predmeta, ne računajući nekoliko stotina predmeta optužnih i izvanraspravnih kaznenih vijeća.
Jednostavna podjela pokazuje da na jednog suca otpada oko 303 neriješena predmeta, ne računajući rad u optužnim i izvanraspravnim vijećima.
Tristo i tri.
Pritom: godina ima 260 radnih dana godišnje. A tu nema godišnjih odmora, bolovanja, edukacija i slično.
Ako uzmemo brojeve i vrlo grubo računamo oko 220–230 stvarnih radnih dana (godišnji, bolovanja, edukacije, praznici, dežurstva itd.) to ispadne oko 1,3–1,4 predmeta dnevno.
Ali onda treba pitati: znači li to da sudac svaki dan može završiti jedan predmet? Ili da može održati jedno ročište, napisati jednu presudu, pročitati nekoliko spisa, riješiti hitne stvari i usput odgovarati na sve ostalo?
Možda taj broj djeluje malo? E, pa nije. Jer još nismo spomenuli "skakanje" s jednog predmeta na drugi. U svakom postupku to je zahtjevno, a posljedice snose živi ljudi, ali u kaznenom pravu je najzahtjevnije.
Sigurna sam da nitko tko taj posao ne radi nema jasnu sliku što to, zapravo, znači odraditi toliki broj predmeta, recimo, u godini dana.
I sada dolazimo do dijela koji se ne spominje u sveopćoj hajki na suce koja se upravo razvila.
Ljudi često zamišljaju da osmosatni radni dan znači osam sati čistog rada.
Kod složenih intelektualnih poslova čovjek ne provede osam sati u jednakoj razini koncentracije i kvalitete odlučivanja.
Kod složenih intelektualnih poslova nekoliko sati duboke koncentracije često je gornja granica nakon koje kvaliteta počinje padati.
Sudac ne štanca predmete na pokretnoj traci. Mora pročitati spis, analizirati dokaze, voditi raspravu, pisati odluku i preuzeti odgovornost za posljedice te odluke.
A ministar Habijan najavljuje "stegovnu odgovornost suca".
Ako se već traži odgovornost, onda je legitimno pitati i gdje završava odgovornost pojedinog suca, a gdje počinje odgovornost onih koji upravljaju sustavom. Ako Ministarstvo raspolaže tim podacima, onda bi trebalo znati i koliko je uopće moguće očekivati od jednog suca. Ako ne raspolaže tim podacima, onda bi trebalo zabrinuti što se sustavom upravlja bez stvarne slike o njegovim kapacitetima.
To ne znači da u radu sudova i sudaca nema pogrešaka, propusta ni odgovornosti. Ali prije nego što zaključimo da je problem u četiri pojedinca, možda treba postaviti pitanje može li sustav s takvim opterećenjem uopće funkcionirati onako kako javnost očekuje.
Sudac nije osoba koja u godini dana treba potpisati 303 papira. Sudac mora čitati spise, analizirati dokaze, voditi rasprave, slušati stranke, saslušavati svjedoke, donositi procesna rješenja, pisati odluke i za njih snositi odgovornost. U kaznenim predmetima posljedice tih odluka ponekad izravno zadiru u nečiju slobodu ili sigurnost.
Ako netko smatra da je takvo opterećenje prihvatljivo, onda bi javnosti trebao pokazati računicu: koliko vremena po predmetu jedan sudac zapravo ima — i kakvu kvalitetu pravde u tom vremenu očekuje.
