Stranka mi je dostavila uvjerenje nadležnog tijela da je građevina evidentirana prije 15. veljače 1968. godine.
Naizgled, sve izgleda moderno.
Dokument je elektronički generiran, tu je i QR kod kojim se
provjerava vjerodostojnost. Skeniram ga, otvara se ponuda da na računalo snimim dokument.
Problem je "samo" jedan: u samom uvjerenju piše da su njegov sastavni dio: izvod iz katastarskog plana i preslika snimke iz zraka.
No tih priloga nema. Nema ih iza QR koda. Nema ih ni na stranici
za provjeru.
Dakle, objektivno je ta provjera svedena na to da uvjerenje
postoji.
Ne radi se o digitalizaciji informacije.
Digitalizirana je, realno, samo potvrda o postojanju informacije.
To nije isto.
Nikome, ni za koju svrhu nije potreban QR kod koji potvrđuje da
dokument postoji. Za svaku svrhu za koju se taj dokument izdaje potreban je
cjelokupni sadržaj - za koji jasno u samom uvjerenju piše da je njegov sastavni dio.
To je jedan od temeljnih problema hrvatske digitalne "transformacije":
digitalizira se zahtjev, potvrda, broj predmeta, elektronički pečat.
Podaci ostaju jednako nedostupni kao i prije.
Informacija nije postala dostupnija ni ponovno upotrebljiva.
Jedino što je postalo digitalno je potvrda da podatak postoji negdje u sustavu.
Posljedica je paradoksalna.
Građanin ima elektronički dokument.
Odvjetnik ima elektronički dokument.
Mjernik ima elektronički dokument.
Svi imaju QR kod.
A nitko nema podatke koji su potrebni za rad.
To nije digitalizacija.
To je digitalna potvrda postojanja birokracije.
Drugim riječima: pseudodigitalizacija.
