Naknada plaće za vrijeme prekida rada zbog (samo)izolacije

 

Za vrijeme (samo)izolacije koju je odredio nadležni epidemiolog, osiguranik ima pravo na naknadu plaće kao jedno od prava koje ostvaruje iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Pravo na naknadu plaće osiguranika u izolaciji

Osobe u izolaciji nisu bolesne, ali pravo na naknadu plaće ipak ostvaruju na teret obaveznog zdravstvenog osiguranja. To je zato što Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju  kao jedno od prava osiguranika utvrđuje i pravo na naknadu plaće kad je osiguranik izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini (dalje u tekstu: izolacija). 

Osobama koje ostvare bliski kontakt s oboljelima od korona virusa izolaciju može naložiti nadležni epidemiolog. O nalogu za izolaciju osiguranik obavještava (svog) izabranog doktora, a nadležni epidemiolog obavještava HZZO.

Za vrijeme izolacije osiguraniku nije dozvoljeno izlaziti iz kuće, osim u krajnjoj nuždi. Za većinu osiguranika to znači da ne mogu raditi. Ipak, u vrijeme kad je (konačno) puno vidljivije da suština rada nije u dolasku na posao tj. boravku u prostorima poslodavca nego u obavljenom poslu, jasno je i da se neki poslovi mogu raditi i od kuće. Ako radnik u samoizolaciji radi od kuće, ima pravo na redovnu plaću i ne može ostvariti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Kad se čovjek nađe u takvoj situaciji neizvjesnost mu izaziva stres. O tome kako se nositi sa stresom od potencijalne bolesti pročitajte na stranicama Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dr. Anrija Štampar.

Kako do isplate naknade

Da bi osiguranik ostvario pravo na naknadu plaće njegov izabrani liječnik treba utvrditi da je nesposoban za rad - a to u praksi znači da liječnik sastavlja Izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad. Osiguranik bi sam trebao izvješće dostaviti nadležnoj jedinici HZZO-a, zajedno s potvrdom o plaći koju mu je izdao poslodavac i brojem računa na koji će se naknada plaće isplatiti.

Kako je ograničenje kretanja jedno od prvih pravila izolacije osiguranik zapravo nije u prilici prikupljati dokumente i hodati od svog doktora do HZZO-a pa je HZZO omogućio dostavu potrebnih dokumenata elektronički. Zahtjev se može podnijeti elektronički, a da pritom osiguranik ne priloži ni originale Izvješća ni potvrde o plaći. Bitno je da osiguranik navede ime i prezime, OIB ili matični broj osigurane osobe (MBO, naveden je na zdravstvenoj iskaznici), kontakt telefon te broj tekućeg računa na koji se isplaćuje naknada plaće. Sve ostalo rješavat će se naknadno, prema uputama objavljenim na stranici HZZO.

Zahtjev se podnosi na mail adresu posebno otvorenu za takvu vrstu zahtjeva: izolacija@hzzo.hr, a za pohvalu je i to što se na stranicama HZZO-a mogu pronaći zaista detaljne informacije kako ostvariti prava. Ono što me doslovno oduševilo: konačno smo dočekali da se u takvim uputama navodi i pravni temelj iznesenih tvrdnji, što, nažalost, nije slučaj s mnogim mrežnim stranicama na gov.hr domeni.

Visina naknade

Za trajanja privremene nesposobnosti za rad zbog izolacije osiguranik ima pravo na naknadu plaće u visini 100% od osnovice za naknadu plaće, koja ne može za puno radno vrijeme iznositi više od proračunske osnovice uvećane za 28%, odnosno ne može iznositi više od 4.257,28 kuna .

Naknada plaće za vrijeme izolacije osiguraniku se isplaćuje na teret sredstava HZZO od prvog dana korištenja prava, na temelju članka 41. stavka 1. ZOZO-a. Za svaku utvrđenu zaraznu bolest i isplatu po ovom temelju pravo na naknadu plaće može trajati najviše do 60 dana.

Priznajem da sam začuđena da smo konačno dočekali da se nadležne službe prilagode situaciji, ali ne na račun osiguranika, kao što smo do sada navikli. Ovaj put je sve postavljeno tako da, u trenutcima u kojima nikome nije lako oko srca iako nije bolestan, potencijalni bolesnik ima jednu brigu manje. A upravo to smo mnogo puta, kao korisnici usluga RH, očekivali od nadležnih službi: razumijevanje situacije u kojoj se nalazimo i korake koji nam tu situaciju olakšavaju. Za nadati se da su nadležni shvatili da je to ipak moguće i u RH, i da će sličan pristup njegovati i druge javne i državne službe.

 

Originali i kopije

Zadnjih su dana na društvenim medijima mnogi komentirali članak objavljen na jednom portalu, a kojem je tema navodna praksa nekih javnih bilježnika koji traže da se kod ovjere potpisa i solemnizacije dokumenta stranka na dokument potpiše plavom bojom. Uz članak je objavljena i slika na kojoj je vidljiv prekrižen potpis crnom bojom i odmah do njega potpis plavom bojom.

Mnogi su se iščuđavali novoj besmislici birokracije i samovolji javnih bilježnika koji tako nešto traže. Međutim, kako to često biva, o temi su se našli pozvani izjasniti oni koji su preko noći postali stručnjaci za sva moguća područja, ali ne i oni koji se svakodnevno u radu suočavaju sa situacijom da svoj posao trebaju obaviti tako da nema nikakve sumnje je li osoba koja je na dokumentu navedena zaista potpisala dokument, ili je ipak u pitanju krivotvorina.

U članku je objavljena i slika na kojoj se vidi prekriženi potpis crnom bojom i odmah do njega potpis plavom bojom. Ako stranka dolazi bilježniku s već potpisanim dokumentom, kojom god da ga je bojom potpisala, javni bilježnik će tražiti još jedan potpis. Nikada do sada nisam doživjela da mi u javnobilježničkom uredu pruže crnu olovku za potpis, uvijek je to bila plava boja. Tako da ta slika koju je isti portal uz spomenuti članak objavio zapravo ne dokazuje da je JB tražio potpis upravo u plavoj boji. Moguće je i da je stranka došla s već potpisanim dokumentom, a da mu je bilježnik dao plavu boju da dokument pred njim ponovno potpiše, kako bi se uvjerio da je upravo stranka čiji potpis ovjerava zaista potpisala dokument jer na to ga obavezuje članak 5. Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa.

Zaključivanje pravnih poslova

Pravni poslovi sklapaju se očitovanjem volje. Mogu biti zaključeni usmeno, samim dogovorom. Za neke pravne poslove zakon traži pisani oblik da bi se smatralo da je pravni posao zaključen.

I u onim poslovima u kojima pisani oblik nije propisan zakonom, ugovori se često zaključuju u pisanom obliku jer usmeno zaključeni ugovori imaju veliku manu: teško ih je dokazati. Ako jedna od ugovornih strana ne ispuni preuzete obveze, druga strana mora ispunjavanje ugovora tražiti putem suda, a onda mora pred sudom dokazati da je ugovor zaista zaključen. Naravno, nije u pitanju jedino sama činjenica je li ugovor zaključen, radi se i o dogovorenim uvjetima, načinu i vremenu ispunjenja i drugim elementima koji mogu biti predmet spora.

Ugovori zaključeni u pisanom obliku osiguravaju dokaz da su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Međutim, i kod pisanih ugovora se mogu pojaviti razni problemi, a ovaj se tekst bavi samo onim problemom koji se rješava ovjerom potpisa ili solemnizacijom ugovora.

Tko je preuzeo obvezu

Kod zaključivanja ugovora, a i kod njegovog ispunjenja, važno je u prvom redu znati da je obvezu ispunjenja preuzela osoba koja ju je dužna i ispuniti. Svatko tko  želi sa sigurnošću znati da je osoba s kojom razgovara upravo osoba koja se predstavila trebao bi od ugovaratelja na uvid zatražiti osobnu iskaznicu. Iako je nitko nema obavezu predočiti bilo kome drugome osim osobama za koje je zakonom propisano da je imamo obvezu pokazati, to ne znači da je nitko ne može zatražiti i da je ne smijemo nikome pokazati. Kod zaključivanja poslova to bi trebala postati redovna praksa, a isto tako, onaj tko u zaključivanje posla ide s jasnim i otvorenim namjerama nema nikakvog razloga uskratiti uvid u osobnu iskaznicu.

No čak i kad jedan od suugovaratelja uvidom u osobnu iskaznicu utvrdi da se radi upravo o toj osobi, u slučaju spora o valjanosti ugovora još uvijek može biti sporno tko je potpisao ugovor. Jedan od ugovaratelja može tvrditi da to nije njegov potpis, primjerice. Iako će sud u takvom slučaju angažirati sudskog vještaka grafologa koji bi primjenom svojih stručnih znanja i usporedbom potpisa utvrditi radi li se o potpisu neke osobe, to će produžiti i poskupiti postupak.

Kod pravnih poslova veće vrijednosti, koji za obje ugovorne strane stvaraju značajne obveze ili u velikoj mjeri utječu na njihovu pravni položaj, svatko savjestan želi znati da ugovor koji je potpisao obvezuje drugu stranu i da u slučaju spora neće morati dokazivati s kime ga je potpisao. I javna vlast želi u brojnim situacijama znati da je osoba čiji su podaci navedeni u zaglavlju ugovora upravo osoba koja je zaključila posao. Zato se za pojedine pravne poslove i propisima traži ovjera potpisa kod javnog bilježnika ili solemnizacija ugovora. Primjerice, ako se radi o pravnim poslovima koji se odnose na nekretnine, zavisno od pravnog posla potpis jedne ili obje ugovorne strane mora biti ovjeren kod javnog bilježnika, a uz prijavu za upis u zemljišnu knjigu dokumenti obavezno moraju imati ovjeru potpisa ili dokument mora biti solemniziran. Sve to zato da se ne bi dogodilo da se upis u zemljišnu knjigu provede na temelju dokumenta koji nema pravnu snagu. Jer original, odnosno onaj dokument koji je zaista potpisala osoba koja ga je i trebala potpisati, stvara pravno obvezujuće odnose i ima dalekosežne posljedice.

Kopija potpisa ili original

Zahvaljujući lako dostupnoj i jeftinoj tehnologiji kojom se tekst kopira danas se za mnoge potrebe koristi kopija dokumenta. Tehnologija je u velikoj mjeri neke stvari olakšala, ali je donijela i nove izazove. Jedan od izazova je i prepoznavanje kopije dokumenta. Iako je tehnika otiskivanja u boji također prilično raširena, danas se za većinu potreba još uvijek koristi crno-bijeli otisak. I tako nastaje situacija da je dokument otisnut crnom bojom na bijelom papiru, a stranka ga je potpisala crnom bojom. To na prvi, ali i na drugi, treći i četvrti pogled izgleda kao da je u pitanju kopija dokumenta i kopija potpisa, odnosno u najmanju ruku se može reći da nije jednostavno shvatiti je li i potpis kopija ili je potpis u originalu, ali crnom bojom.

Točno je da ako je stranka dokument potpisala plavom bojom, to još uvijek može biti i kolor kopija dokumenta. Međutim, u nekim situacijama potpis u plavoj boji pomaže. U praksi mi se dogodilo da sam stranici u trenutku potpisivanja punomoći pružila crnu kemijsku (da, i sama volim pisati crnom bojom!). Uredujući sudac nije mogao razaznati radi li se o kopiji punomoći ili o originalu pa je zatražio da mu dostavim original punomoći. Tako sam stranku ponovno zamolila da potpiše punomoć, ovaj put plavom bojom, i dostavila je sudu. U cijelosti ne samo da razumijem zašto je sudac to tražio, nego i podržavam to što je bio savjestan i što nije nijedan detalj želio prepustiti slučaju.

U čemu je problem?

U komentarima su mnogi isticali da se i potpis plavom bojom može fotokopirati u boji pa ako se otisne u boji, i opet nema jasnog razlikovanja originala od kopije. To se ne može osporiti. Tehnologija otiskivanja se toliko razvila da je u mnogim slučajevima bez stručnog znanja kopije zaista teško prepoznati. Vjerujem da će ovaj problem riješiti tek primjena nove tehnologije, odnosno elektronički potpis.

Međutim, čak i ako je bilježnik od stranke tražio ponovno potpisivanje dokumenta postavlja se pitanje: u čemu je problem?

Javnost se s jedne strane zgražava kad na površinu isplivaju slučajevi u kojima je netko na temelju vješto izrađene krivotvorine uspio ishoditi uknjižbu u zemljišnoj knjizi, a s druge strane se zgražava kad javni bilježnici traže da se potpis na prvi pogled, barem po boji jasno razlikuje od kopije potpisa. Čitajući komentare čitatelj se mogao samo pitati zbog čega je toliko pozornosti i angažman izazvao pokušaj da se pronađe pomoćni mehanizam za prepoznavanje originala od kopije. Uz sve birokratiziranje koje osim reakcije "a što se tu može" gotovo da ne izaziva nikakve akcije kod javnosti, tolike negativne reakcije na pokušaj da se razlikuje kopija od originala mogu nas samo dovesti do pitanja bavimo li se sitnicama zato što bježimo od toga da se pozabavimo suštinom?

Dokazi i osiguranje dokaza, 4. dio

Ako još niste, pročitajte 1., 2. i 3. dio:
1. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-1.html
2. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-2.html
3. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-3.html

Kako da sami osigurate dokaze

Sljedeći primjer iz prakse nije vezan uz tehnologiju. Stranka tvrdi da je godinama nastupala na sceni te da joj ti nastupi nisu plaćeni. Organizacija u pitanju dužna je voditi evidenciju o tim nastupima. No sam izvođač nema evidenciju nastupa, datuma, vremena, naziva predstava u kojima je nastupala, nijedan podatak koji bi na bilo koji način omogućio da se na temelju njenih navoda uputi zahtjev, u ovom slučaju sudu, da od određene pravne osobe zatraži evidencije za navedene datume, kako bi se utvrdilo je li ta pravna osoba zaista dužna isplatiti autorski honorar za nastupe. Naravno da druga strana o svemu tome ima podatke. Na načelno pitanje "imate li dugovanja prema toj osobi" druga strana odgovara da nema dugovanja.

Na zahtjev suda svaka je osoba dužna odgovoriti. No zahtjeva suda ne može biti jer stranka ne zna što bi tražila. Na nalog suda za podacima za točno određene datume druga strana imala bi obvezu dati sasvim konkretne podatke koji bi onda pokazali je li točan navod o nastupima i neisplaćenim honorarima. Ako podataka nema, stranci preostaje da se pomiri s tim kako nije osigurala ni indicije koje bi omogućile traženje konkretnih dokaza u sudskom postupku.

U konkretnom slučaju, stranka nije učinila dovoljno kako bi osigurala evidenciju na temelju koje uopće zna koliko je njeno potraživanje, a onda i koji je temelj tog potraživanja. Bez evidencije i jasne slike o potraživanju i njegovom temelju ništa dalje nije moguće.

U istoj ovoj situaciji stranka može osigurati svoje dokaze i iskazima svjedoka, i opet pod pretpostavkom da vodi evidenciju o tome tko može posvjedočiti da je nekog datuma ona nastupala. A svjedok može posvjedočiti ako je gledao nastup, a ako je ispratio osobu koja je nastupala do ulaza u kazalište, ako ju je prevezao od kazališta kući, to svjedočenje može biti indicija da je stranka bila u kazalištu te noći.

Ugovor, potvrda ili bilo koji drugi trag na papiru

Iako se ugovor može zaključiti i usmeno, najviše zbog poreznih propisa i svih pravila koje moraju pratiti pravne osobe, nekad se čini da su mogućnosti za neformalno zaključivanje poslova sve manje. Unatoč tome, u praksi su brojne situacije u kojima stranke – jednako pravne kao i fizičke osobe – nisu poduzele ni one najjednostavnije mjere koje mogu osigurati podatke i dokaze neophodne za pokretanje odgovarajućih postupaka.

U praksi sam se susrela sa situacijama da su fizičke osobe posudile priličnu svotu novca, a da pritom nisu od druge strane zatražile nikakvu priznanicu da je novac posuđen. Obično se radi o prijateljima, članovima obitelji, ljudima od povjerenja.

No to ponašanje nije ograničeno na fizičke osobe. I u pravnim osobama rade ljudi koji znaju zanemariti sve evidencije (prema načelu čemu formaliziranje?) i svu papirologiju pa ne osigurati, primjerice, dokaze da je serviser odnio dio stroja, da je neka osoba napravila štetu na određenom predmetu i slično.

Ljudi često računaju na poštenje i integritet osobe kojoj su posudili. Čak da zanemarimo i to da su neki tek u takvoj situaciji saznali da neki od članova obitelji ili prijatelji između njih i novca biraju novac, život se mijenja iz minute u minutu. Ako je činjenica da je posudila novac poznata samo osobi od povjerenja, a njoj se nešto dogodi, - onaj koji je posudio ne može nikako dokazati da je novac zaista posuđen. To dalje znači da ne može tražiti da se posuđena svota isplati, primjerice iz nasljedstva.

Zaista nema razloga, pa i kad, recimo, novac posuđujete najboljem prijatelju ili članu obitelji, da ta osoba ne potpiše da je novac posudila. Tko se uvrijedi na to da treba potpisati da je od vas  posudio novac, zapravo je pokazao da mu novac i ne treba posuditi. Isto se odnosi i na različite pokretne stvari. Urezalo mi se u sjećanje kad mi je prijatelj rekao "što meni vrijedi što znam da je to moja knjiga, kad on tvrdi da nije?".

Za sve ove situacije dovoljan je komad papira na kojem će najjednostavnije biti napisano: "posudio knjigu tu-i-tu od tog-i-tog" ili "posudio iznos od toliko-i-toliko kuna dana tog-i-tog, obvezujem se vratiti u tom-i-tom roku" - naravno, uz datum i potpis osobe koja je posudila.

Osiguranje iskaza svjedoka

Ne treba zaboraviti na prikupljanje potrebnih podataka kad se neka situacija odigrala pred očima više ljudi. Prikupljanje podataka svjedoka koji su je vidjeli obvezni je dio za osiguranje mogućnosti da se određenog svjedoka pozove na svjedočenje pred nadležnim tijelima. U pravilu su ljudi najviše spremni prihvatiti ideju da moraju na sud upravo u tom istom trenutku, kad se događaj odigrao pred njihovim očima pa je to ujedno i pravi trenutak za dogovor za svjedočenje.

Ako prisutne u tom trenutku upitate za ime, prezime i podatke za kontakt (adresa prebivališta, telefon), nećete morati objavljivati oglase tipa "pozivam sve koji su ovu situaciju vidjeli da mi se jave". Nekad je to neophodno jer ljudi zbog stresa pojedine situacije ne obrate pozornost na svjedoke, no ako ste na takvu mogućnost pripremljeni, veće su šanse da na licu mjesta u pravom trenutku prikupite podatke. Isto tako, puno mi se puta dogodilo da mi stranka kaže da je nekom događaju svjedočila osoba kojoj ne znaju ni ime i prezime, a još manje kako je pronaći.

Tako se i opet pokazuje da je najvažniji ljudski faktor i svijest da za pojedine situacije dokaze, ili barem indicije, treba osigurati u pravom trenutku jer se i na dokaze može primijeniti ona narodna željezo se kuje dok je vruće.

Zaštita osobnih podataka

Već mi se dogodilo u raznim situacijama u kojima sam tražila osobne podatke, primjerice, blagajnice koja me prevarila u trgovini, da se ta osoba poziva na Opću uredbu o zaštiti podataka po kojoj, kao, svoje osobne podatke nije dužna staviti na raspolaganje.

U prvom redu, odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka i pripadnih propisa odnose se na prikupljanje i obradu organiziranog skupa podataka koji je u pravilu usmjeren na formiranje zbirke podataka koja će služiti u neke svrhe. 

Ništa od toga, pa ni sama Uredba, ne odnosi se na fizičke osobe koje u nekoj situaciji na javnoj površini snimaju događaj radi osiguranja dokaza ili pribavljaju osobne podatke od osoba koje su im nešto učinile. Upravo je suprotno: ako je osoba povrijedila nečije pravo, ona bi morala dati podatke. Ako nije za to raspoložena, uvijek možete pozvati i policiju koja ima pune ovlasti od svakoga tražiti osobne podatke.

Zapravo, pozivanje na GDPR je način da oni kojima je potpuno jasno da su napravili nešto što im ne služi na čas zbune drugoga i onemoguće ga u tome da osigura dokaz da se to i dogodilo.

Ne dajte se zbuniti!

Ako ste od koga zatražili osobne podatke sa svrhom osiguravanja dokaza, on vam ih je dao dobrovoljno, no pri tome ih trebate koristiti samo za tu svrhu za koju ste ih dobili: dakle, za dokazivanje što se dogodilo u pojedinom postupku.

Dokazi i osiguranje dokaza, 3. dio

Ako još niste, pročitajte 1. i 2. dio:
1. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-1.html
2. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-2.html

Osiguranje dokaza u svakodnevnom životu

Osiguranje dokaza kao logički pojam zapravo označava sve one situacije u kojima je neophodno osigurati dokaz o postojanju određene činjenice pa je potrebno i u svakodnevnom životu, svakoj osobi koja razmišlja o mogućim pravnim posljedicama pojedinih situacija. U mnogim situacijama upravo od toga je li osiguran dokaz zavisi hoće li osoba uopće moći ostvariti svoja prava.

Elektronika i sve njene čari

Osoba koja želi ostvariti svoja prava u prvom redu treba voditi računa o tome da se dovede u situaciju u kojoj raspolaže dokazima. Jer ono što je prepušteno drugoj strani, strani prema kojoj je zahtjev uperen, jako je teško, a često i nemoguće ishoditi.

Audio snimka razgovora

Primjerice, pružatelji usluga pozivaju korisnike da pozivom službe za korisnike ulože prigovor na račun. Razgovori sa službom za korisnike u pravilu se snimaju, a korisnik to doznaje na početku razgovora jer ga pružatelj usluge o tome na početku razgovora mora obavijestiti. I tako korisnik nazove, razgovara sa službom za korisnike, uloži prigovor, agent službe daje mu određena obećanja ili, čak, tvrdi da je problem riješen. Korisnik pritom ne dobiva potvrdu da je uložio prigovor. U slučaju spora zbog neplaćenog računa to znači da korisnik ne može dokazati da je prigovor uložen. Ako je čuo da se razgovor snima, korisnik je u uvjerenju da pružatelj usluge ima i snimku.

U sporovima oko neplaćenih računa često se čuje tvrdnja da druga strana raspolaže svim potrebnim podacima, pa i podatkom da je korisnik uložio prigovor. No što to tuženome znači ako nema načina dokazati da druga strana zaista raspolaže određenim podacima? U teoriji, pružatelj usluge ima načina utvrditi je li korisnik zvao, osobito ako snima sve razgovore. No snimke se čuvaju određeno (kratko) vrijeme čiju dužinu određuje onaj tko snima pa se pružatelj usluge u odgovarajućem postupku u svakom trenutku može pozvati na to da snimka više ne postoji. S obzirom na to da korisnik nema pisanu potvrdu, on ne može dokazati da je prigovarao na račun.

U novije vrijeme prigovori se mogu ulagati i elektroničkim porukama no sustav koji put i ne isporuči potvrdu da je poruku druga strana primila. Dakle, ako je druga strana potvrdila primitak poruke s prigovorom, tek to osigurava dokaz da je prigovor uložen.

Treba imati na umu da pružatelj usluge općim uvjetima poslovanja u pravilu utvrđuje rok u kojem se može prigovarati na račun. A što ako problem u roku nije riješen i ako nema dokaza da je riješen? Tko želi dokazati da je uložio prigovor mora imati potvrdu da je u roku uputio prigovor. To znači da prigovor mora uputiti preporučenom pošiljkom, s povratnicom. Jedino tako je dokaz o upućenom prigovoru u njegovim rukama.

Druge dimenzije audio snimanja razgovora

Druga dimenzija audio snimanja razgovora odnosi se na situacije u kojima se neki ljudi odlučuju snimati razgovore koje vode mobitelom, za to postoje odgovarajuće aplikacije.

Tko se odlučio na snimanje razgovora taj mora drugoj strani na početku razgovora napomenuti da se razgovor snima. Tko ne upozori drugoga da se razgovor snima, a ipak ga snimi, počinio je kazneno djelo neovlaštenog zvučnog snimanja koje je prema članku 143. Kaznenog zakona kažnjivo kaznom zatvora do 3 godine. Istom kaznom kaznit će se i osoba koja neovlašteno snimljene riječi uporabi ili učini dostupnim trećoj osobi.

Promjena stanja na webu

Različite potrebe sve češće se zadovoljavaju korištenjem tehnologija koje korisniku ne samo da ne daju, nego često čak i uništavaju dokaze / indicije. Primjerice, mrežne stranice u nekom trenutku prikazuju određeni sadržaj, recimo traže suglasnost za kolačiće. Onog trenutka kad korisnik da suglasnost, stranica se mijenja. U teoriji, istim tim postavkama može se pristupiti na drugačiji način, no nije rijetka pojava da drugačiji put pristupa istom sadržaju (drugi link) pokaže da se uopće ne radi o istom sadržaju. Također, stanje mrežne stranice može se promijeniti u hipu, jednostavnim učitavanjem novog sadržaja odnosno obnavljanjem (refresh) stranice.

Da je na nekoj stranici postojao određeni sadržaj može se dokazivati slikom ekrana i onda kad tog sadržaja na stranicama više nema. Sama slika ekrana je tijelu koje vodi postupak u najmanju ruku indicija koja ukazuje na to da je određeni sadržaj vjerojatno bio na ekranu u trenutku kad je slika ekrana snimljena. Čak i ako tijelo koje vodi postupak na temelju slike ekrana ne može smatrati kako je dokazano da je određeni sadržaj bio prikazan, slika ekrana onome tko je predlaže kao dokaz olakšava oblikovanje zahtjeva da se od protivne strane zatraži sasvim konkretan podatak. Pritom, postoji neprofitna knjižnica koja pohranjuje snimke mrežnih stranica pa se pojedini sadržaji mogu tražiti i u arhivi.

Za razliku od toga, jednom kad nema ni slike ekrana, sve ostaje na tvrdnjama koje onaj tko ih iznosi često ne može ni oblikovati / opisati, a kamoli dokazati.

Ponešto se može i fotografirati

Ne treba zaboraviti ni na mogućnosti suvremenih tehnologija koje danas malo tko ne nosi sa sobom. Zapis o pojedinim situacijama moguće je jednostavno osigurati fotografiranjem, pa i videozapisom. Pritom treba voditi računa o tome da svatko ima pravo snimiti svaki događaj na javnoj površini, iako se mnogi danas spremno pozivaju na zaštitu osobnih podataka.

No zaštita podataka zamišljena je i uređuje one situacije u kojima se radi baza podataka radi neke vrste obrade: slanja maila i slično. Osobni podaci osoba koje obavljaju službene dužnosti nisu zaštićeni u situacijama u kojima se radi o javnoj površini na kojoj se nešto događa. Isto tako Opća uredba o zaštiti podataka ne štititi identitet osoba u radnom odnosu kod pružatelja usluge u situaciji u kojoj nas je ta osoba, primjerice, prevarila naplatom cijene po kilogramu za 3x skuplji proizvod. Svaka od osoba s kojom komuniciramo u trgovinama, servisima i slično je za nas predstavnik svoga poslodavca i na naš zahtjev nam je dužna dati svoje osobne podatke kako bismo znali tko nam je dao informaciju ili koga trebamo prijaviti za neprimjereno ponašanje.

Nastavak u 4. dijelu:

4. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-4.html

Dokazi i osiguranje dokaza, 2. dio

Ako još niste, pročitajte 1. dio:
https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-1.html

Osiguranje dokaza koje provode službena tijela

Protek vremena i promjena situacije mogu utjecati na dokaze pa je potrebno utvrditi njihovo stanje dok se situacija još nije promijenila. Tko želi osiguranje dokaza do kojeg ne može doći bez pomoći nadležnih tijela može se obratiti sudu ili drugom tijelu koje vodi postupak jer osiguranje dokaza poznaju parnični, upravni i kazneni postupak. Na obrazloženi prijedlog osobe koja traži osiguranje dokaza u svakom od takvih postupaka provest će ga nadležno tijelo.

Ako postoji sumnja na počinjenje kaznenog djela, dovoljno je prijaviti policiji koja će po prijavi izaći na naznačeno mjesto, provjeriti situaciju i o tome što je obavljanjem tih radnji saznala sačiniti zapisnik.

No ako se radi o građanskim stvarima, u situacijama u kojima policija neće intervenirati, osiguranje dokaza može se tražiti u sudskom postupku, recimo u parnici, ali se za osiguranje dokaza može voditi i poseban postupak u kojem će se samo osiguravati dokazi.

U takvom posebnom postupku sud može obaviti različite radnje kojima je cilj utvrditi stanje stvari pa može, primjerice, izaći na očevid[1], zatražiti od protivne stranke da dostavi određene dokumente i podatke, pozvati neku osobu da pred sudom da iskaz i opiše što je vidjela, i slično. Sve navedeno vrijedi i za upravni postupak - odnosno, za postupak koji vode tijela državne ili lokalne uprave.

Nastavak u 3. i 4. dijelu:
3. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-3.html
4. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-4.html

---

[1] Očevid je postupak koji nadležno tijelo provodi tako da izađe na mjesto događanja i zapisnički zabilježi pažanja ili izjave svjedoka / vještaka o opažanjima..

Dokazi i osiguranje dokaza, 1. dio

Uz sve pravne odnose i postupke neizostavno se vežu pojmovi dokaza i dokazivanja. Dokazi su izvor saznanja o činjenicama, dokazi potvrđuju - dokazuju - postojanje činjenica.

Pojam dokaza i dokazivanja

Dokaz je činjenica ili argument koji potvrđuje istinu u vezi s nekom drugom činjenicom, a riječ se koristi i za proces prosudbe čega; test. U pravu je dokaz izvor saznanja o činjenicama koje se u postupku utvrđuju. Dokaz može biti bilo što na temelju čega se zna da činjenica postoji.

Dokazivanje je postupak u kojem tijelo koje vodi postupak saznaje o postojanju dokaza, postupak kojim se utvrđuju / izvode dokazi, odnosno provedba radnji koje trebaju dovesti do toga da se pojedini dokazi utvrde. Primjerice, kad nadležno tijelo provodi dokazni postupak saslušanjem svjedoka, to znači da se ono što je svjedok rekao (iskazao) zapisuje. Zapisnik koji je nadležno tijelo sastavilo prilikom saslušanja svjedoka potvrđuje da je proveden dokazni postupak, a u isto vrijeme tekst zapisnika je i dokaz o saznanjima koja je svjedok iskazao o pojedinim činjenicama.

Pravnici često govore o tome da se u postupku dokazivanja utvrđuju pravno relevantne činjenice. To znači da se utvrđuju samo one činjenice koje utječu na odnos o kojem se radi, odnosno o kojem se vodi spor. Jer uz svaki odnos i spor pojavljuju se i činjenice koje strankama mogu biti važne, ali nemaju nikakav utjecaj na pravni odnos o kojem je riječ u postupku.

Indicije su činjenice koje samo posredno upućuju na to da postoje neke druge činjenice i na temelju kojih će se tek primjenom pravila iskustva biti moguće zaključiti o postojanju činjenica uz čije postojanje se izravno veže nastupanje pravne posljedice. Možda najbolja ilustracija zaključivanja na temelju indicija skriva se u narodnoj izreci gdje ima dima, ima i vatre. Dakle, vatra se ne vidi, ali se vidi dim. Iskustvo govori da dim ne nastaje sam od sebe, nego da je uvijek posljedica gorenja. Tako se iz indicije da je bilo zadimljeno može doći do zaključka da negdje gori ili da je gorjelo.

Dokazati znači činjenicama utvrditi istinitost, izvesti dokaz iz činjenica i njihovih veza. Imenica dokaz izvedena je iz staroslavenske riječi kazati, a iz nje je nastao i glagol dokazati.

Teret dokaza je dužnost stranke da dokaže neku činjenicu. Na kome je teret dokaza utvrđuje se na temelju zakona. Postupak se pokreće na zahtjev osobe koja želi ostvariti neko pravo ili osobe koja izvršava dužnost, što se odnosi na sve službene osobe kojima je posao da pokreću odgovarajuće postupke, primjerice državno odvjetništvo. Teret dokaza je u pravilu na onome tko pokreće postupak. Istovremeno s podnošenjem prijedloga za provedbu postupka (tužbe, prijave, optužnice i slično) osoba koja pokreće postupak mora predložiti dokaze kojima dokazuje tvrdnje koje je u tom prijedlogu iznijela, a u postupku iznesene tvrdnje mora i dokazati.

U pojedinim postupcima teret dokaza može biti i na drugoj strani - osobi protiv koje se pokreće postupak. Primjerice, na temelju članka 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN, br. 85/08 i 112/12) osoba koja tvrdi da je povrijeđeno njeno pravo na jednako postupanje dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije je na protivnoj stranci. Ako stranka na kojoj je teret dokaza nije u postupku dokazala postojanje činjenice na koju se poziva, smatra da činjenica ne postoji - a to onda, naravno, utječe i na odluku. 

Nastavak u 2., 3. i 4. dijelu:

2. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-2.html

3. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-3.html

4. dio: https://pravnoslovo.blogspot.com/2020/07/dokazi-i-osiguranje-dokaza-4.html

Javnopravno tijelo dužno je primiti podnesak stranke u svakom slučaju

Na stranicama Zagrebačke županije je podatak da Upravni odjel za kulturu, sport, tehničku kulturu i civilno društvo između ostalog ima ispostavu u Velikoj Gorici, smještenu u istoj zgradi kao i Grad Velika Gorica.

Danas sam predala zahtjev za upis u Registar udruga za koji su nadležna tijela Županije. 

Prvo su me poslali na prvi kat u urede Zagrebačke županije, gdje mi je službenica rekla da ona to "više ne radi" i da moram ići u Zagreb, u sjedište Županije. (Je li još kome čudno da je sjedište Zagrebačke županije zapravo IZVAN županije?)

Tada sam je podsjetila da po Zakonu o općem upravnom postupku tijelo koje nije nadležno za rješavanje zahtjeva taj zahtjev treba proslijediti nadležnom tijelu. Kad sam to rekla uputila me na urudžbeni zapisnik Županije na drugom katu.

Pritom se zapravo ne radi o tome da Ispostava Velika Gorica ne bi bila nadležna - jer je ona sastavni dio Zagrebačke županije. Nego bi se, po prilici, radilo o tome da je ured koji će rješavati na nekom drugom mjestu. Kao da to stranku treba uopće zanimati! Pa čemu služe Ispostave ako stranka mora svaki put u sjedište Županije?

A i po informacijama objavljenim na stranicama Upravnog odjela za kulturu, sport,tehničku kulturu i civilno društvo Zagrebačke županije Ispostava Velika Gorica radi za područje grada Velike Gorice te općina Kravarsko, Orle i Pokupsko.

E, ali ona mene šalje u Zagreb.

Dakle, ne dajte se zbuniti: dužni su primiti to što imate za predati pa neka proslijede kome već treba. A ako je potrebno pozovite se na članak 18. Zakona o općem upravnom postupku koji u stavku 1. utvrđuje:

"Postupanje nenadležnoga javnopravnog tijela po podnesku

Članak 18.

(1) Kad javnopravno tijelo nije nadležno za primitak podneska koji je podnositelj osobno predao odnosno koji se primi na zapisnik, službena osoba upozorit će na to podnositelja i uputiti ga na nadležno tijelo. Ako podnositelj i dalje zahtijeva da se njegov podnesak primi, službena osoba dužna je primiti takav podnesak i bez odgode uputiti ga nadležnom tijelu te o tome obavijestiti stranku."

Jedino kad se ne može utvrditi koje je tijelo nadležno za rad po podnesku, podnesak se odbacuje zbog nenadležnosti, a rješenje o odbacivanju dostavlja se stranci.

Pa ti radi!

Od jučer su na snazi mjere zabrane napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u RH, objavljene 23.3.2020. u Narodnim novinama, stupile na snagu "danom donošenja". Nema izlaska iz mjesta prebivališta.

U karanteni smo.

Možda to ne nazivamo tako, ali što je drugo nego karantena ako trebam ostati kod kuće, ne smijem napuštati mjesto prebivališta, a sudovi, navodno, rade ali ne primaju stranke, a sa mnom i drugima trebaju komunicirati elektronički.

Imamo mi i sustav e-komunikacije sa sudovima. Ima već neko vrijeme kako sva pismena koja upućujem na sudove šaljem putem e-komunikacije. Kad je nastupilo to stanje u kojem jesmo, i sama sam pomislila da nam ništa nije na putu da i dalje radimo.

Ali, s obzirom da imam neke predmete u kojima su zakazana ročišta postavljam si razna pitanja:

Hoće li ročište uopće biti održano?

Ako će biti održano, kako stići na ročište, s obzirom da se održava izvan mjesta moga prebivališta? Trebam li propusnicu? Ako je i dobijem, kako ću stići u Zagreb, očito moram imati automobil da bih mogla na ročište. U svakom slučaju, valja se pripremiti i valja na vrijeme znati što će biti s održavanjem ročišta. Istina je, dok me ne obavijeste suprotno, za mene vrijedi da će ročišta biti.

I tako sam se bacila na istraživanje. Jer sudovi me još nisu obavijestili da ročišta neće biti.

e-komunikacija

Podnesak sam u tom predmetu uputila elektronički. Naši su propisi (čak manje od 30 godina od kako smo svi zajedno počeli koristiti internet!), usklađeni s potrebom elektroničke komunikacije sa sudovima. Na papiru. U stvarnosti, predam podnesak elektronički, sud mi rješenje pošalje poštom.

Na predavanju o e-komunikaciji su nam rekli da već sama činjenica da smo sudu podnesak uputili elektronički znači da će sud s nama dalje komunicirati elektronički. (Naravno da to nigdje ne piše kao obveza suda, a iz neprovjerenih izvora čujem da sudski činovnici upravo zato što nigdje ne piše tumače da mogu i dalje slobodno odgovarati papirima.)

Kao zastupnica jedne od stranaka u predmetu imam pravo na uvid u spis. To znači da mogu otići u pisarnicu i zatražiti da mi daju spis te ga pregledavati i kopirati do mile volje. E, ali u e-komunikaciji, čak i kod pismena pored kojih vidim veliku tipku "Preuzmi", dobivam odgovor: "Nemate pravo izvršiti traženu akciju." A ni malo nije jasno što uopće trebam poduzeti da to pravo steknem. 

Pritom, članak 106.a Zakona o parničnom postupku utvrđuje da sam uvijek dužna podneske podnositi u elektroničkom obliku. A sud meni može vratiti papir. I može čak i ignorirati moj zahtjev da mi omogući pristup svim pismenima u elektroničkom obliku. Jer može. Nema sankcije za nemarnu osobu koja mi to nije omogućila, nema pravnog lijeka koji mogu uložiti da mi nadležno tijelo omogući elektronički uvid u spis.

No, sad mi je tema ročište.

Gledam na web stranici suda i nalazim - samo obavijest da je zbog posljedica potresa sudska zgrada privremeno neupotrebljiva te da je sud prestao s radom na navedenoj lokaciji. Zaposlenici neka ostanu doma do daljnje obavijesti. U potpisu predsjednik suda.

Ništa o ročištima i njihovom održavanju.

Prije nekoliko dana pročitala sam preporuku Ministra pravosuđa sudovima radi provođenja mjera zbog koronavirusa. Nisam je detaljno analizirala pa moram provjeriti što uopće u njoj piše. Pregledavam stranice Ministarstva pravosuđa. Na njima banner koji me upućuje na službeno mjesto za sve informacije o koronavirusu. Pretražujem pojmove "ročišta", "pravosuđe", "pravosuđa" - nula bodova. 

Vraćam se na stranice Ministarstva pravosuđa, pregledavam, nigdje ne nalazim preporuku Ministra sudovima.

Sjetim se da nam je Hrvatska odvjetnička komora poslala obavijest o radu sudova, i zaista nalazim obavijesti na stranicama HOK-a. No, realno, iz te obavijesti i dalje ništa ne mogu zaključiti. 

Sudovima je 13. ožujka 2020. upućena preporuka u kojoj piše, citiram:

"2. rasprave i druge radnje koje nisu hitne odgađaju se na vrijeme od 14 dana".

Što to točno treba značiti, Ministar valjda zna. Jer meni je, do neke mjere, nedokučivo.

Prvo: postoje postupci za koje u propisima piše da su hitni. Pa bi se moglo zaključiti da je Ministar na njih mislio. Ali, ne, ovdje ne piše "u hitnim postupcima" nego piše "rasprave i druge radnje koje nisu hitne". Ne znam na koje je radnje koje nisu hitne Ministar mislio, možda je to sudovima jasno, ali meni nije. Možda nije hitno donošenje odluke o privremenoj mjeri koju sam jednom općinskom sudu predložila još u siječnju, a sud je do danas nije riješio?

U svakom slučaju, iz te obavijesti ništa nisam saznala osim da neki sudovi rade, a neki ne rade. Naravno, svaki je sud o tome trebao obavijest objaviti na svojim mrežnim stranicama. Ali, neki nisu objavili ništa. Neki su objavili da se "odgađaju sva ročišta".

Parnični postupak uređen je Zakonom o parničnom postupku koji sadrži odredbe što se sve treba dogoditi da se ročište zakaže i odgodi. U prvom redu sud koji vodi postupak treba donijeti rješenje. Jednako kao što Ministar ne može sudovima ništa narediti, tako ni sudovi ne mogu strankama samo paušalno objaviti da se odgađaju sva ročišta. U procesnom smislu to je besmisleno.

Šlag na kraju

A kao šlag na kraju - ili zapravo na početku - čitam mjere Vlade RH za potporu za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Koronavirusom.

Ma, predivno! 

Vlada zamišlja da su samo neke djelatnosti pogođene koronavirusom, kao da već ne osjećamo svi njihove posljedice. Na stranicama posvećenim mjerama nisam pronašla tekst odluke iz kojeg bih mogla jasno pročitati što je Vlada uopće odlučila. Klikala sam okolo-naokolo, vrtila se u krugu, ponudi mi link Ostale mjere i potpore - i vrati me na početnu stranicu. 

Sve u svemu: svugdje samo interpretacije. Podnesi zahtjev - iako nisi još uspio ni saznati na koga se odnosi i što ti je na raspolaganju. Što se uklapa u način prikaza informacija na cjelokupnoj gov.hr domeni: samo neki prepjevi, a konkretnog teksta i pozivanja na konkretne odluke - ne nalazim! 

Iako, ne znam zašto se nerviram jer već znam da sebe i svoju odvjetničku djelatnost neću pronaći u ciljanim skupinama poslodavaca. Na to sam već navikla, država smatra da nama stranke u tačkama donose novac, a mi sjedimo i ispijamo kave i samo brojimo to što nam je stranka donijela! A da i ne govorim da mjere ne uključuju tj. recimo to izravno: ISKLJUČUJU vlasnike, suvlasnike, osnivače, članove uprave, direktore, prokuriste i sl. uz izuzeće poslodavaca kod kojih je zaposleno do 10 radnika i vlasnika obrta. 

Vlasnike samostalne djelatnosti ne spominju uopće. 

Isto tako, već od prije sve nabrojane osobe, ako im posao propadne, nemaju pravo na naknadu za vrijeme privremene nezaposlenosti i druga prava koja se ostvaruju putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Po mome mišljenju to je diskriminacija. Po mišljenju izvršnih i zakonodavnih tijela, to je sve normalno i u redu. Zaboga, pa moraju spriječiti te neodgovorne ljude koji nisu uspjeli održati svoje poslovanje od toga da se navale na državni proračun. Kad bi se to dogodilo, što bi državne i javne službe, od kuda bi oni dobivali svoje zajamčene plaće?

Eto. Vlada RH smatra da mi ništa nije na putu da normalno nastavim raditi i u roku plaćati doprinose i poreze, i da mi pomoć države ne treba. 

A pritom njeni službenici svoj posao rade tako da drže monopol na informacije koje su mi dužni dati, pritom ne mogu ni uvid u spis ostvariti elektroničkim putem, a sve radnike suda oštećenog u potresu su uputili na (vjerujem) plaćeni dopust na neodređeno vrijeme… oni će primati plaću dok se, jadni, prisilno odmaraju. 

Za mene i mnoge druge koji su u sličnoj situaciji kao što sam sama: pa, nije važno. Jedan odvjetnik manje ili više… 

Onečišćivać NE plaća, plaćaju oni koji ne proizvode otpad

U Velikoj Gorici do 15.1. 2020. otvoreno je savjetovanje s javnošću o Nacrtu Odluke oodrživom gospodarenju otpadom. Dio je to usklađivanja sa Zakonom o održivom gospodarenju otpadom (ZOGO) i Uredbom o održivom gospodarenju otpadom Vlade RH.

Problema i neusklađenosti Nacrta Odluke sa ZOGO-m je toliko da ih nije moguće pobrojati sve u ovom kratkom osvrtu. Ukupno gledajući najveći je problem ovog Nacrta Odluke i Općih uvjeta što korisnik, bio fizička ili pravna osoba, mora plaćati imao otpada ili ne imao te što ni na koji način ne motivira korisnike na smanjenje količine otpada. Također, iz predloženih rješenja slijedi da će relativno najviše plaćati oni koji imaju najmanje otpada. Jedno s drugim, moglo bi se reći da će Odluka, usvoji li se ovaj Nacrt, zapravo promovirati načelo "onečišćivać NE plaća, plaćaju oni koji ne proizvode otpad".

Najveću promjenu u odnosu na dosadašnji način obračuna trebalo je donijeti oživotvorenje načela "onečišćivač plaća " koje je kao osnovno načelo postavio ZOGO. Razrada ovog načela trebala je dovesti do novog sustava odvoza otpada u kojem će najveći dio cijene činiti naknada za otpad koji je korisnik efektivno predao na odvoz, za razliku od prethodnih sustava koji su odvoz otpada naplaćivali po zamišljenoj količini otpada po kvadratu površine ili po broju osoba.

ZOGO uopće ne poznaje OMJU, to je izmislila Vlada RH kod donošenja Uredbe. No ne samo da je Vlada uvela novu ideju koju ZOGO nije predvidio (prijedlozi za ocjenu zakonitosti su predani), nego tu ideju nije dodatno razradila i nije joj postavila ni granice niti bilo kakav okvir. I tako smo došli u situaciju da je moguće da gradski oci zamišljaju da je minimum to da korisnici pokriju zapravo cjelokupni trošak hladnog pogona, da VG Čistoća može poslovati odvozila otpad ili ne odvozila.

Uređenje je, naime, takvo:

- da će kućni korisnici plaćati obaveznu minimalnu cijenu javne usluge koja  zajedno s PDV-om iznosi 54,24 kn, a za pravne osobe 79,10 kn., kojom će pokriti sve troškove funkcioniranja sustava gospodarenja otpadom. Pritom naknada ne obuhvaća i posebnu naknadu za kapitalna ulaganja pa i nju treba dodati da bi se dobio stvarni trošak za korisnike, a treba dodati i cijenu odvoza koju također ovaj čas korisnici ne znaju!

- da je najmanji standardni spremnik koji korisnik mora koristiti zapremine od najmanje 120 l, a pritom plaća cijenu odvoza prema veličini spremnika

- da je zamišljeno da cijena obavezne minimalne javne usluge pokriva sve troškove funkcioniranja sustava

što nijedno nema nikakve veze sa oživotvorenjem načela "onečišćivač plaća" pa je kao takvo suprotno Zakonu o održivom gospodarenju otpadom i njegovim načelima i konkretnim rješenjima.

Iako Uredba propisuje da se korisniku ne može nametnuti veličina spremnika, prijedlog Odluke upravo to čini određivanjem standardnih veličina spremnika. Najmanja standardna veličina spremnika za komunalni otpad je 120 l i VG čistoća ne može nikome dati manji spremnik, niti je to predviđeno. Za korisnika koji možda uopće nema toliko otpada za predati to znači da i naplata odvoza ide prema spremniku od 120 l.

Tako postavljeni sustav u prvom redu neće ostvariti načelo "onečišćivać plaća". Zapravo, kad se zbroji sve što će plaćati svatko, bez obzira ima li otpada - slijedi da će oni koji predaju malo otpada ili čak uopće ne predaju otpad (Zero waste pokret) plaćati relativno puno više od onih koji ga predaju. Ovaj sustav zapravo kažnjava one koji razvrstavaj otpad i nastoje ga proizvesti što manje: oni će biti kažnjeni time što će biti obavezni paušalno plaćati uslugu koja im nije pružena - a upravo to je ZOGO trebao ukloniti iz dosadašnjeg sustava.

Najkraće rečeno: nacrt Odluke samo je kozmetički "usklađen" sa ZOGO, ne ostvaruje njegovu suštinu i svrhu, a njegova rješenja nisu prilagođena potrebama korisnik tako da ostvaruju načelo da onečišćivać plaća.