Tristo i tri

Javnost je ogorčena ubojstvom u Drnišu.

Pa se sad mnogobrojni natječu tko će više pljuvati po sudovima.

Ne znam je li se itko bavio jednostavnim matematičkim operacijama.

Na 4 (slovima: četiri) suca u Šibenskom je sudu ukupno 1214 neriješenih kaznenih predmeta, ne računajući nekoliko stotina predmeta optužnih i izvanraspravnih kaznenih vijeća.

Jednostavna podjela pokazuje da na jednog suca otpada oko 303 neriješena predmeta, ne računajući rad u optužnim i izvanraspravnim vijećima.

Tristo i tri.

Pritom: godina ima 260 radnih dana godišnje. A tu nema godišnjih odmora, bolovanja, edukacija i slično.

Ako uzmemo brojeve i vrlo grubo računamo oko 220–230 stvarnih radnih dana (godišnji, bolovanja, edukacije, praznici, dežurstva itd.) to ispadne oko 1,3–1,4 predmeta dnevno. 

Ali onda treba pitati: znači li to da sudac svaki dan može završiti jedan predmet? Ili da može održati jedno ročište, napisati jednu presudu, pročitati nekoliko spisa, riješiti hitne stvari i usput odgovarati na sve ostalo?

Možda taj broj djeluje malo? E, pa nije. Jer još nismo spomenuli "skakanje" s jednog predmeta na drugi. U svakom postupku to je zahtjevno, a posljedice snose živi ljudi, ali u kaznenom pravu je najzahtjevnije.

Sigurna sam da nitko tko taj posao ne radi nema jasnu sliku što to, zapravo, znači odraditi toliki broj predmeta, recimo, u godini dana.

I sada dolazimo do dijela koji se ne spominje u sveopćoj hajki na suce koja se upravo razvila. 

Ljudi često zamišljaju da osmosatni radni dan znači osam sati čistog rada. 

Kod složenih intelektualnih poslova čovjek ne provede osam sati u jednakoj razini koncentracije i kvalitete odlučivanja.

Kod složenih intelektualnih poslova nekoliko sati duboke koncentracije često je gornja granica nakon koje kvaliteta počinje padati. 

Sudac ne štanca predmete na pokretnoj traci. Mora pročitati spis, analizirati dokaze, voditi raspravu, pisati odluku i preuzeti odgovornost za posljedice te odluke. 

A ministar Habijan najavljuje "stegovnu odgovornost suca".

Ako se već traži odgovornost, onda je legitimno pitati i gdje završava odgovornost pojedinog suca, a gdje počinje odgovornost onih koji upravljaju sustavom. Ako Ministarstvo raspolaže tim podacima, onda bi trebalo znati i koliko je uopće moguće očekivati od jednog suca. Ako ne raspolaže tim podacima, onda bi trebalo zabrinuti što se sustavom upravlja bez stvarne slike o njegovim kapacitetima.

To ne znači da u radu sudova i sudaca nema pogrešaka, propusta ni odgovornosti. Ali prije nego što zaključimo da je problem u četiri pojedinca, možda treba postaviti pitanje može li sustav s takvim opterećenjem uopće funkcionirati onako kako javnost očekuje.

Sudac nije osoba koja u godini dana treba potpisati 303 papira. Sudac mora čitati spise, analizirati dokaze, voditi rasprave, slušati stranke, saslušavati svjedoke, donositi procesna rješenja, pisati odluke i za njih snositi odgovornost. U kaznenim predmetima posljedice tih odluka ponekad izravno zadiru u nečiju slobodu ili sigurnost.

Ako netko smatra da je takvo opterećenje prihvatljivo, onda bi javnosti trebao pokazati računicu: koliko vremena po predmetu jedan sudac zapravo ima — i kakvu kvalitetu pravde u tom vremenu očekuje.

Ilustracija: ChatGPT

e-Porezna: digitalni obrazac, analogni način razmišljanja

 

Hrvatska se hvali digitalizacijom. Tim se nazivom označava činjenica da danas "sve" predajemo elektronički.

No kad se pogleda svaki od tih sustava postavlja se pitanje je li stanje sustava zaslužilo naziv "digitalizacija". Točno je da podatke unosimo digitalno, ali između poreznog obveznika i stvarno funkcionalnog sustava još uvijek zjapi doslovna provalija.

Kao prvo: država me obavezala da MORAM prijavu poreza predati kroz e-poreznu. Prije sam slala ispunjeni obrazac poreznom referentu.

Pa sam obrazac DOH za 2025. godinu predala elektronički.

O tome da je obrazac "obrađen" i da mi je utvrđena obveza predujma na porez u nekom iznosu nisam dobila nikakvo rješenje. Država smatra dovoljnim to što se u poreznoj kartici promijenio iznos. Dakle, porezni obveznik mora sam kontrolirati što je službenik porezne uprave upisao - a pritom ne može znati kad će službenik uopće obraditi njegovu prijavu.

Porezni obveznici zato moraju sami kontrolirati kartice i uspoređivati stanje s vlastitim obračunima.

Međutim, nije normalno da nas sustav upozorava na navodne nepovezane uplate, ali nam ni elektronički ne daje ni obavijest o tome da je naša prijava obrađena i da smo za tekuću godinu zaduženi nekim iznosom predujma.

Provjerom sam utvrdila da je iznos predujma s kojim sam zadužena veći nego sam sama izračunala.

"Niste dobro izračunali" - kaže mi referentica. Onda mi je mailom poslala obračun nakon verificirane prijave. Ni taj uvid, naravno, ne možemo stići kroz sustav e-porezne: vidimo samo zaduženja.

Kad sam pregledala obračun, vidim da u tom obračunu nema uzdržavanog člana obitelji koji je u mojoj poreznoj kartici (PK) prijavljen od 2019. godine. Šaljem referentici PK, ona mi odgovara da nisam upisala u prijavu poreza da imam uzdržavanog člana.

Porezni obveznik se ne može ne pitati: ako PU traži da ažuriramo porezne kartice, ako nam priznaje da imamo uzdržavane članove obitelji jedino ako su upisani u PK, kako je onda moguće da sustav kod obračuna poreza NE ZNA da imamo uzdržavane članove, nego njihove podatke moramo svake godine unositi u poreznu prijavu?

Referentica mi je savjetovala da moram predati ispravak porezne prijave.

Da nisam pohranila obrazac DOH prije nego sam ga predala, morala bih unositi sve podatke ponovno. Na sreću, sjetila sam se genijalnosti našeg sustava pa sam ispunjeni obrazac pohranila, tako da sam sad mogla otvoriti pohranjeni obrazac, dodati podatke uzdržavanog člana i ponovno predati obrazac.

Stvarno digitalni sustav bi čuvao sve verzije prijave, jasno označio original i ispravke, omogućio dopune, i omogućio pregled povijesti izmjena.

U funkcionalnom digitalnom sustavu ne bi smjelo biti “srećom da sam si sama spremila”.

Znači: podaci u sustavu postoje, predstavila sam se sustavu, sustav zna tko sam, zna koju sam prijavu predala, ali nema funkcionalnosti da prepozna da u drugom dijelu sustava u kojem su uneseni moji podaci u PK kartici ima podatak da imam uzdržavanu osobu.

Drugim riječima: obrazac je digitaliziran, ali postupak NIJE digitaliziran, što rezultira formalno digitaliziranim sustavom, a ne funkcionalnim sustavom za prijavu poreza. Jer, postoje samo dijelovi infrastrukture, ali nema logike cjelovitog digitalnog sustava.

Treba li posebno isticati da NIGDJE na stranicama e-porezne nema ni uputa za rad sa sustavom? Ili to već svi korisnici jako dobro znaju?

Sad će referentica ponovno obrađivati moju prijavu. Dakle, nedostatci sustava generirali su potrebu za dodatnim ulaganjem vremena i kod poreznog obveznika i kod referenta.

A čudimo se niskoj produktivnosti? 

Iako mi je i to - po mome mišljenju potpuno suvišno - ulaganje vremena mrsko, posebno me zabrinjava ta ideja da za utvrđenu poreznu obvezu porezni obveznik NE DOBIVA rješenje.

To ozbiljno narušava pravnu sigurnost poreznih obveznika, nimalo u skladu s idejom vladavine prava i pravne sigurnosti.

Zato što ga nitko ništa nije obavijestio, porezni obveznik ne zna da ga je PU zadužila nekim iznosom i da polako gomila porezni dug - a država obračunava zatezne kamate i za minimalna zakašnjenja.

 

To je samo jedan primjer kako se odgovornost za pouzdanost sustava prebacuje na korisnika. Korisnik mora razviti vlastite “obrambene mehanizme”: pohrani obrazac, jer ako ga ne pohraniš morat ćeš ponovno unositi, vodi vlastitu evidenciju, pregledavaj i uspoređuj kartice, provjeravaj knjiženja, arhiviraj potvrde.

Drugim riječima: digitalni sustav koji bi trebao smanjiti administrativni teret zapravo proizvodi dodatni sloj privatne mikro-arhivistike i forenzike.

Ilustracija: ChatGPT

Koliko je važna potpuna informacija - i zašto je korisnici ne dobiju?

Ako javna ustanova objavi gdje i kada se usluga pruža, ali prešuti da se plaća i da zahtijeva tri doze, informacija formalno postoji — ali za korisnika ne postoji. 

 Članak 10. Zakona o pravu na pristup informacijama u stavku 1. točki 6. obvezuje tijelo javne vlasti na objavu informacija o javnim uslugama koje tijelo javne vlasti pruža. Članak 17. istog Zakona propisuje da su tijela javne vlasti obavezna omogućiti pristup informacijama pravodobnim objavljivanjem informacija o svom radu na primjeren i dostupan način, odnosno na internetskim stranicama tijela javne vlasti... radi informiranja javnosti.

Skup informacija koje je potrebno objaviti nije definiran ovim člankom, a ni bilo kojim drugim člankom ZPPI. To se može sasvim razumjeti jer skup potrebnih informacija zavisi od same usluge pa bi bilo zaista bespredmetno da se propis kao što je ZPPI bavi detaljnim uređenjem svih javnih usluga koje pružaju tijela javne vlasti u RH. 

S druge strane, čemu bi to uopće služilo, da ZPPI nabraja informacije koje se moraju objaviti, tipa: potrebna vam je osobna iskaznica, zdravstvena iskaznica, potvrda o uplati itd. Tome nije mjesto u propisu. Osnovni je razlog jer bi se to nazvalo prenormiranjem. Uvjeti pružanja usluge se, između ostaloga, mijenjaju. Digitalizacija dovodi do promjene uvjeta koji se postavljaju. Jednom kad je banalni uvjet upisan u zakon, promjenom se treba baviti zakonodavno tijelo. Pa želimo li zaista da se Sabor bavi time je li kod korištenja neke usluge potrebno priložiti osobnu iskaznicu ili nije? 

Kad bi se propisi bavili takvim detaljnim prikazom, to bi bilo "pre-normiranje". I imali bismo više propisa nego sad, što je već samo po sebi zastrašujuća pomisao. 

Pritom: ako tijelo javne vlasti pruža neku javnu uslugu, valjda njegovi zaposlenici mogu dokučiti koje su informacije potrebne korisniku? 

Odgovor na ovo drugo pitanje ostavlja brojne upitnike svakom korisniku. 

Iako je u osnovi suprotno zdravom razumu sve popisati i normirati, iskustva korisnika su takva da se nekad čini da je to nasušna potreba. Jer, kako objasniti da tijela javne vlasti u mnogim slučajevima zapravo ne objavljuju sve potrebne informacije? Da su unatoč obvezi koju imaju po ZPPI informacije objavljene selektivno i djelomično? I da zbog takvih propusta korisnici ulažu vrijeme ni u što? 

Za primjer ću iskoristiti ono što mi se osobno dogodilo: naumila sam se cijepiti protiv krpeljnog meningoencefalitisa. 

Na stranicama Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar (na dan objave ovog teksta ona je takva kako je prikazano) objavljena je informacija: Pitanje: Kada i gdje se mogu cijepiti protiv Krpeljnog meningoencefalitisa (KME)?

 
I tako korisnik tu može pročitati u kojoj ambulanti i u koje vrijeme se može cijepiti, čak i napomenu da se nije potrebno naručiti. 

Međutim: nije objavljeno da treba primiti tri doze i da se svaka doza plaća 46 eura. 

Toga jednostavno nema. 

Na stranicama NZJZ (stampar.hr) nisam pronašla da tu informaciju. I, sasvim konkretno, od mog prebivališta do Mirogojske 16 je 21 km, što je u vrijeme kad nema gužve 30 minuta vožnje. Računajte dok se spremim, dok odem, dok se vratim: uložila sam 2 sata svog života da bih prešla tih 42 km i da bih u Ambulanti za cijepljenje Službe za epidemiologiju dobila informaciju da se cijepljenje plaća i da su potrebne tri doze. 

I da, sama sam si kriva: precijenila sam javne službe i oslonila se na to da sam s te stranice na kojoj piše radno vrijeme već saznala sve što trebam saznati. Moja je pogreška bila što sam pretpostavila da javna služba, kad već objavljuje informaciju o usluzi, objavljuje i ono što je korisniku nužno za donošenje odluke hoće li uopće doći. To se pokazalo kao preoptimistična pretpostavka. 

Što se sve iz ove epizode može zaključiti: 

1. Odgovorne osobe NZJZ očito ne poznaju propis koji su dužne primijeniti. 

2. Očito je da se smatra da je pravi put da svaki korisnik pojedinačno zove i pita plaća li se cijepljenje, i koliko je doza potrebno primiti. 

Što sve nikakve veze nema s objavljenom vizijom i misijom NZJZ: 

Naša je vizija, kao jednog od centara medicinske izvrsnosti u Republici Hrvatskoj, biti najbolja javnozdravstvena ustanova u široj regiji, a naša misija očituje se u pružanju usluga iz područja javnoga zdravstva, poštujući pritom najviše standarde društveno odgovornoga ponašanja i znanstveno utemeljenih spoznaja te nudeći korisnicima pouzdanost i kvalitetu po načelima zdravstvene izvrsnosti.

Iz kuta korisnika: promašili ste. Pouzdanost javne usluge ne mjeri se vizijom i misijom objavljenom na mrežnoj stranici, nego time dobiva li korisnik potpunu, jasnu i praktično upotrebljivu informaciju prije nego što potroši vrijeme, novac i energiju. U ovom je slučaju nije dobio. 

Razlog zbog kojeg korisnici ne dobivaju potpunu informaciju ostaje otvoren: je li riječ o nemaru, nerazumijevanju obveze ili naprosto o tome da se informacija promatra iz perspektive sustava, a ne korisnika, jer se i samo postojanje NZJZ promatra iz perspektive sustava i ljudi u sustavu?

Korisnik koji uoči nedostatak informacija koje bi trebale biti objavljene može podnijeti predstavku Povjereniku za informiranje. Na temelju članka 59. ZPPI inspektor iz Ureda povjerenika za informiranje je dužan razmotriti predstavku te, ako je ocijeni osnovanom, može uputiti upozorenje radi otklanjanja nezakonitosti.

Vrijeme je jedino  moje blago, samo njega ne mogu ni vratiti ni platiti.