U zadnjih nekoliko desetljeća slušamo i čitamo napade na
pravosuđe.
Ne tvrdim da je ono savršeno, i da su svi suci baš časni
ljudi koji zakon primjenjuju kako bi trebali.
Primjećujem da mnogi ne uviđaju da je cijeli pravosudni
sustav i koncipiran tako da stranke mogu tražiti da se pogreške koje je sud
napravio na prvom stupnju isprave na drugom stupnju - dakle, da je pravosudni
sustav i koncipiran tako da ima rješenje za moguće pogreške, koje se ispravljaju
pravnim lijekovima.
No u tim napadima na pravosuđe nisam nikada ni čula ni
pročitala da se govori o tome kakvi su propisi, i tko ih piše.
Propise priprema UPRAVA, a ne pravosuđe. Na čelu pojedinih
tijela državne uprave, ministarstava, su državni dužnosnici, članovi Vlade RH. Za
rad na nacrtu propisa ministarstvo nadležno za pojedino područje oformi radnu
grupu, u koju uključuje osobe različitih stručnosti, pa oni svi zajedno rade na
nacrtu propisa. Kad nositelji državne vlasti zaključe da je propis do dovoljne
mjere pripremljen, i kad se o njegovom sadržaju postigne POLITIČKA suglasnost,
on se upućuje u daljnji postupak.
Prvo je tzv. savjetovanje
sa zainteresiranom javnošću“. Tu javnost iznosi svoje prijedloge, koje, po
mojoj slobodnoj ocjeni i mišljenju, predlagač jednostavno ignorira. Jer sadržaj
određuje predlagač. A pravo je izraz volje vladajuće klase, kako nas je odavno
naučio mrski Marx, a nitko ga, bome, nije u tome opovrgnuo.
Kad Vlada RH kao ovlašteni predlagač utvrdi nacrt propisa, on
se upućuje u Sabor, u daljnji zakonodavni postupak.
I opet, to je postupak u kojem zastupnici u Saboru iznose
prijedloge i primjedbe, od kojih i opet, općenito govoreći, jako maleni broj
bude prihvaćen. U nekoliko smo slučajeva u skoroj prošlosti vidjeli da su prijedlozi
oporbe odbijeni, a da je Vlada RH nakon nekog vremena slavodobitno predložila
propis onog istog sadržaja koji je oporba predlagala. Javna je tajna da je u
Saboru glasački stroj koji ruke za diže po stranačkoj obvezi.
Istaknut ću i još jedan primjer: nedavno je, nakon
desetljeća u kojima su se kao pravna pravila primjenjivale odredbe iz Zakona o
izvanparničnom postupku donesenog u Kraljevini Jugoslaviji 1924., donesen Zakon
o izvanparničnom postupku.
Iz stručnih radova dva sudionika radne grupe koja je
pripremala nacrt novog zakona saznala sam da je radna grupa izradila cjelovitu
inačicu propisa, koja je sadržavala odredbe koje su, kao oni tvrde preko noći jednostavno nestale iz
prijedloga zakona. Te su odredbe rješavale pitanja koja se u praksi nameću i koja su neophodna za učinkoviti postupak. Budući da je novim zakonom onemogućena primjena pravnih pravila iz 1924., nakon stupanja novog Zakona na snagu ta pitanja nemaju odgovarajuća rješenja.
Odnosno, za pojedine teme sad više nema ni tog izvora. Nimalo nije jasno koja
će pravila sudovi primjenjivati kad budu morali pronaći rješenja pojedinih procesnih situacija. I pritom se radi čak i ovelikom opsegu, dakle, ne govorimo o
izbacivanju nekoliko odredbi. Govorimo o izbacivanju odredbi o posebnim
postupcima koje će jako nedostajati u praksi.
Oba su ta stručnjaka jako razočarana time pa su o tome
pisali i u stručnim radovima.
I onda, kad trebaju suditi na temelju tog i takvog
zakonodavstva, mi se čudimo što sudovi koji put imaju različita rješenja istog
pravnog pitanja?
I osuđuje se pravosuđe, umjesto da se govori o tome,
primjerice u ovom slučaju, kako je moguće da grupa stručnjaka uloži mjesece
rada, a onda političar/i lakim potezom pera iz nacrta propisa izbaci/e ogroman
dio? Je li to zato da se ostavi prostor da se dopunjava Zakon o izvanparničnoj
djelatnosti, jer svaka zakonodavna aktivnost ulazi u izvješće tijela uprave kao
rezultat rada? Ili je to zato što nacrt propisa onemogućava nekog od političkih
aktera u ostvarivanju nekog drugog, javnosti nevidljivog, interesa?
E, ali javnost lupa po pravosuđu, i autoritet pravosuđa se urušava,
a da ti koji ga napadaju ne samo da ne znaju propise, nego pojma nemaju ni o tome s čime se sve pravosuđe mora izboriti, i zašto nastaju te situacije kad sud postupi PO ZAKONU, a stranka, nezadovoljna ishodom i pritom s PR strojem iza sebe, navali na pravosuđe.
Što mislite, je li ovoj politici u kojoj svako malo
neki dužnosnik završi na optuženičkoj klupi u interesu da birači konačno
progledaju i da shvate da za probleme koji se očituju u radu pravosuđa nije krivo samo pravosuđe, nego da krivce treba tražiti (i) negdje drugdje?
