Znanje jest skupo.
Godine učenja, iskustva i rada imaju svoju cijenu.
Ali neznanje je još skuplje.
Toliko skupo da se u pravilu plaća na rate.
Kad trebaju zaključiti ugovor neke se stranke oslanjaju na
obrasce, objavljene predloške, Googla, u zadnje vrijeme i umjetnu
inteligenciju, da razumiju hrvatski jezik i da su u stanju shvatiti što u
ugovoru piše.
I skupo im je kod zaključivanja posla tražiti savjet odvjetnika.
Kad pročitaju ugovor, u uvjerenju su da im je sve jasno.
Problem je s neznanjem što ono samo sebe ne vidi.
Kako znate što ne znate?
Pa kako onda znate da vam ništa drugo ne treba?
Kad se spore s odvjetnikom o visini honorara, stranke se pozivaju
na to da je to "samo jedna rečenica" ili "samo pet minuta".
Naravno, govori se o vremenu uloženom u to da im odvjetnik odgovori na ono što
sami nisu znali, obrascu, predlošku, Google-u, AI-ju i svemu drugome unatoč.
Što najbolje pokazuje da to nije "samo jedna rečenica",
a bome ni "samo pet minuta". Jer da bi odvjetnik vidio to što
stranka, očito, ni je vidjela: trebaju mu godine učenja i rada.
Potcjenjujući to što od odvjetnika trebaju, u uvjerenju da su sve
sagledale što treba, stranke ne procijene dobro prav(n)i rizik jer ga ne vide.
Pa ulože ozbiljan novac, a da uopće nisu svjesne da u slučaju da
nešto pođe ukrivo, nemaju zaštitu. Kad problem nastane, očekuju da se to
“naknadno riješi”.
Neke probleme nije moguće naknadno riješiti. A pravo često zavisi
od detalja koji osoba koja nije do dovoljne mjere upućena uopće ne vidi i ne
prepoznaje - jer znanje zahtijeva poznavanje drugih instituta i pune širine
propisa.
Na ovaj me članak inspirirala stranka koja je zaključila ugovor o
kupoprodaji nekretnine s osobom koja je u ugovoru navedena kao punomoćnik
prodavatelja, ali koja kod zaključivanja ugovora nije kupcu uručila valjanu
punomoć.
Potpise na ugovoru je javni bilježnik uredno ovjerio. Za punomoć
nije ni pitao. Jer JB ne ulazi u sadržaj ugovora, njegova je zadaća jedino
provjeriti je li osoba koja mu je dala osobnu iskaznicu ista ona osoba koja je
potpisala ugovor.
Posljedica: stranka nije zaključila ugovor o kupoprodaji
nekretnine jer ga nije zaključila s vlasnikom. Da je taj ugovor zaključila,
imala bi pravo tražiti dvostruki iznos dane kapare. Ovako ima pravo tražiti
povrat novca, od osobe koja ju je već prevarila, i koja nije vlasnik nekretnine
- pa je dvojbeno hoće li stranka uopće naplatiti danu "kaparu".
Također, zatezne kamate u ovom konkretnom slučaju teku tek od dana tužbe.
Dakle, ono razdoblje u kojem stranka još nije shvaćala da nije zaštićena: ništa, zaboravite!
Odokativno, donekle poznavajući sporost HR pravosuđa i sve moguće
komplikacije: pred strankom je cca 10 godina sudovanja.
Sudski spor je rat koji mora financirati onaj tko u rat kreće.
Ako uspije pobijediti, trošak mu druga strana, u teoriji, treba vratiti.
Međutim, u ovakvom slučaju je naplata iznimno neizvjesna i zavisi od toga ima
li osoba kojoj je stranka dala novac imovinu iz koje se stranka može naplatiti.
Često se tek nakon nastanka problema pokaže da osoba kojoj je novac predan nema
imovinu iz koje bi se oštećeni mogao naplatiti. Kod zaključivanja ugovora takve
vrste na raspolaganju su različita sredstva osiguranja ulaganja, samo i opet:
stranke to ne znaju.
Stranka na kraju uvijek plaća trošak ratovanja. A uvijek manje
košta u neki posao ne ući nego ući glavom bez obzira, bez mogućnosti povrata
uloženog.
Da, istina je: neznanje je pristupačnije od znanja. Ali to ne
znači da je jeftinije.
Samo je pristupačno: ne mora se u njega ulagati, svi ga već
imamo.
Mudar se čovjek kod zaključivanja pravnih poslova ne oslanja na
zamisao da zna sve što mu je potrebno znati.
Jer neznanje je pristupačno.
Ali nikada nije jeftino.
Ilustracija: ChatGPT (OpenAI)
