Zamisao da svaki čovjek ima određena neotuđiva prava nije nova i
kroz povijest je prolazila razne faze razvoja. Danas najvećim dostignućem
skorije povijesti u području ljudskih prava smatramo usvajanje Deklaracije oljudskim pravima. Proglasili su je Ujedinjeni narodi 1948. godine. U 30
poglavlja Deklaracija navodi i više od 30 ljudskih prava.
Počinje s onim što bismo svi mi nazvali osnovnim, odnosno s time
da su sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Mi
znamo da nisu, da su neki jednakiji od ostalih.
Pa slijedi da su svakome dostupna sva navedena prava i slobode, a
nastavlja s time da svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost. Kad
bi to tako bilo, ne bi bilo rata, ne bi bilo ratnih zarobljenika, ne bi bilo
izbjeglica iz nasiljem zahvaćenih područja.
Zabrana ropstva, zabrana mučenja, jednakost pred zakonom, pravo
na zaštitu osobnih prava pred sudovima, sloboda misli, savjesti i vjere, sloboda
mišljenja i izražavanja, sloboda kretanja i tako dalje i tako dalje.
Za ostvarenje bilo kojeg od ljudskih prava koje se u Deklaraciji
spominje nismo dovoljni mi sami: ključ je u tome da nas drugi moraju uvažavati
kao nositelje tih prava, moraju poštovati naša ljudska prava, moraju se
suzdržati od svih radnji koje bi nas onemogućile u ostvarivanju naših prava.
To znači da se trebaju odreći osjećaja da vrijede više od nas; da
se trebaju odreći mogućnosti da nameću svoje mišljenje, da se trebaju odreći
svoje netrpeljivosti spram našeg prava na izbore različite od njihovih; da se
trebaju odreći nasilja kojima nam prava oduzimaju; da se trebaju odreći
mogućnosti da nas povrijede, liše slobode, onemoguće nas na drugi način.
Dakle, da bismo ostvarili svoja ljudska prava treba nam okolina
koja ne osporava naša ljudska prava - od obitelji u kojoj smo rođeni pa do
države u kojoj živimo.
Netko će reći da je upravo to svrha i cilj Deklaracije. I da nam
prava nitko neće pokloniti, da se za njih moramo svakodnevno boriti. Na razini
deklaracije, na razini popisa onoga što za sebe trebamo tražiti, ne odričem
Deklaraciji značaj. Ako ništa drugo, na nju se možemo pozivati. No stvarno bih
voljela znati što radi čovjek izložen tuđem nasilju kad shvati da Deklaracija
nasilniku ništa ne znači?
Međutim, muče me razna pitanja: kakvo je to moje "pravo"
ako njegovo ostvarenje ovisi o tome da se drugi suzdrže da ga ne povrijede? Tek
se trebam za njega izboriti? Po čemu je to onda moje "pravo"? Po tome
što se imam pravo za njega boriti?
Iako se rijetko spominje kao takvo, iako nema posebne grane
znanosti koja bi se njegovim izučavanjem bavila, samo je jedno i jedino
neotuđivo ljudsko pravo, ono koje nam nitko i nikakvim sredstvima ne može uzeti
ni oteti, ono za čije ostvarenje nisu potrebna ulaganja i koje nije potrebno
posebno financirati, ono koje nije potrebno posebno ni uzgajati, ono koje može
ostvariti i car i prosjak, ono za koje znamo da nije prolazno, nego da je vječno
kao što je vječan i svemir: pravo svakog čovjeka da bude glup.
To je pravo jedinstveno u prvom redu po tome što ga:
- sami izabiremo
- nitko nam ga ne mora priznati
- nitko nam ga ne može oduzeti
- nitko nas ne može natjerati da ga se odreknemo
- naše je sve dok sami ne odlučimo drugačije, a i kad odlučimo
drugačije još moramo uložiti trud i napor u učenje i razmišljanje da bismo ga
se do kraja odrekli, ali nikad ga se ne možemo do kraja odreći.
Da se razumijemo: to što pišem ove retke ne znači da se želim
odreći prava na svoju glupost, a ne znači ni da bih dozvolila ikome da mi oduzme
pravo na glupost. Ono je moje, nitko mi ga ne može oteti, nikome ga ne dam i sigurna
sam da me nikada neće napustiti!
Možda iz mene govori ta plemenita osobina, ali čini mi se da je glupost do sada najmanje opisana i najmanje prezentirana u kontekstu ljudskih prava. Je, tu i tamo nam povijest ispriča priču iz koje se može zaključiti o tome da čak (ili naročito) ni vladarima, a ni ostalim osobama koje je povijest zapamtila nije bilo moguće oduzeti pravo na glupost. Međutim, kad god su takvi događaji opisani, plemenita vještina nije prikazana u pravom svjetlu, u svojoj punini. Zadovoljavamo se tvrdnjama tipa "pogrešna odluka", "događaji koji se nisu mogli predvidjeti", "viša sila", “splet okolnosti”. A to su, zapravo, bile te prilike u kojima je jedino ljudsko pravo ostvareno u svojoj punini.
