Jedino naše neotuđivo pravo

 

Zamisao da svaki čovjek ima određena neotuđiva prava nije nova i kroz povijest je prolazila razne faze razvoja. Danas najvećim dostignućem skorije povijesti u području ljudskih prava smatramo usvajanje Deklaracije oljudskim pravima. Proglasili su je Ujedinjeni narodi 1948. godine. U 30 poglavlja Deklaracija navodi i više od 30 ljudskih prava.

Počinje s onim što bismo svi mi nazvali osnovnim, odnosno s time da su sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Mi znamo da nisu, da su neki jednakiji od ostalih.

Pa slijedi da su svakome dostupna sva navedena prava i slobode, a nastavlja s time da svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost. Kad bi to tako bilo, ne bi bilo rata, ne bi bilo ratnih zarobljenika, ne bi bilo izbjeglica iz nasiljem zahvaćenih područja.

Zabrana ropstva, zabrana mučenja, jednakost pred zakonom, pravo na zaštitu osobnih prava pred sudovima, sloboda misli, savjesti i vjere, sloboda mišljenja i izražavanja, sloboda kretanja i tako dalje i tako dalje.

Za ostvarenje bilo kojeg od ljudskih prava koje se u Deklaraciji spominje nismo dovoljni mi sami: ključ je u tome da nas drugi moraju uvažavati kao nositelje tih prava, moraju poštovati naša ljudska prava, moraju se suzdržati od svih radnji koje bi nas onemogućile u ostvarivanju naših prava.

To znači da se trebaju odreći osjećaja da vrijede više od nas; da se trebaju odreći mogućnosti da nameću svoje mišljenje, da se trebaju odreći svoje netrpeljivosti spram našeg prava na izbore različite od njihovih; da se trebaju odreći nasilja kojima nam prava oduzimaju; da se trebaju odreći mogućnosti da nas povrijede, liše slobode, onemoguće nas na drugi način.

Dakle, da bismo ostvarili svoja ljudska prava treba nam okolina koja ne osporava naša ljudska prava - od obitelji u kojoj smo rođeni pa do države u kojoj živimo.

Netko će reći da je upravo to svrha i cilj Deklaracije. I da nam prava nitko neće pokloniti, da se za njih moramo svakodnevno boriti. Na razini deklaracije, na razini popisa onoga što za sebe trebamo tražiti, ne odričem Deklaraciji značaj. Ako ništa drugo, na nju se možemo pozivati. No stvarno bih voljela znati što radi čovjek izložen tuđem nasilju kad shvati da Deklaracija nasilniku ništa ne znači?

Međutim, muče me razna pitanja: kakvo je to moje "pravo" ako njegovo ostvarenje ovisi o tome da se drugi suzdrže da ga ne povrijede? Tek se trebam za njega izboriti? Po čemu je to onda moje "pravo"? Po tome što se imam pravo za njega boriti?

Iako se rijetko spominje kao takvo, iako nema posebne grane znanosti koja bi se njegovim izučavanjem bavila, samo je jedno i jedino neotuđivo ljudsko pravo, ono koje nam nitko i nikakvim sredstvima ne može uzeti ni oteti, ono za čije ostvarenje nisu potrebna ulaganja i koje nije potrebno posebno financirati, ono koje nije potrebno posebno ni uzgajati, ono koje može ostvariti i car i prosjak, ono za koje znamo da nije prolazno, nego da je vječno kao što je vječan i svemir: pravo svakog čovjeka da bude glup.

To je pravo jedinstveno u prvom redu po tome što ga:

- sami izabiremo

- nitko nam ga ne mora priznati

- nitko nam ga ne može oduzeti

- nitko nas ne može natjerati da ga se odreknemo

- naše je sve dok sami ne odlučimo drugačije, a i kad odlučimo drugačije još moramo uložiti trud i napor u učenje i razmišljanje da bismo ga se do kraja odrekli, ali nikad ga se ne možemo do kraja odreći.

Da se razumijemo: to što pišem ove retke ne znači da se želim odreći prava na svoju glupost, a ne znači ni da bih dozvolila ikome da mi oduzme pravo na glupost. Ono je moje, nitko mi ga ne može oteti, nikome ga ne dam i sigurna sam da me nikada neće napustiti!

Možda iz mene govori ta plemenita osobina, ali čini mi se da je glupost do sada najmanje opisana i najmanje prezentirana u kontekstu ljudskih prava. Je, tu i tamo nam povijest ispriča priču iz koje se može zaključiti o tome da čak (ili naročito) ni vladarima, a ni ostalim osobama koje je povijest zapamtila nije bilo moguće oduzeti pravo na glupost. Međutim, kad god su takvi događaji opisani, plemenita vještina nije prikazana u pravom svjetlu, u svojoj punini. Zadovoljavamo se tvrdnjama tipa "pogrešna odluka", "događaji koji se nisu mogli predvidjeti", "viša sila", “splet okolnosti”. A to su, zapravo, bile te prilike u kojima je jedino ljudsko pravo ostvareno u svojoj punini.

Građani Hrvatske imaju obilje povijesnog materijala za izučavanje, baš kad je ovo jedino ljudsko pravo u pitanju. A ne možemo se požaliti ni na suvremenost, koja nam svakodnevno daje nove prinose, i to na svim razinama! Zato se ne možemo žaliti da se kod nas ljudska prava ne poštuju. Kad vidimo suvremenu praksu shvatimo da se to naše osnovno i jedino pravo na ovim prostorima upražnjava naveliko i da možemo biti vrlo zadovoljni, ponosni čak, na dosegnutu razinu ostvarenja naših prava!

Biramo (i opet) manje zlo?

Potrošači plina, između ostalih, iz Velike Gorice, ovih se dana pitaju što učiniti, s kime potpisati ugovor o isporuci plina za naredno razdoblje.

Za uvod treba reći da je isporuka plina potrošačima uređena propisima, koje možete pronaći na stranici Hrvatske energetske regulatorne agencije   pa, onako površno gledano gomilu propisa, ispada da dobavljač može malo toga sam urediti i da se uvjeti poslovanja tek neznatno razlikuju.

Postoji kategorija, jako važna, o kojoj se premalo govori, a zove se odnos prema korisnicima pa sam se ovdje najviše bavila upravo odnosom prema korisnicima.

Rok za dostavu računa

Moj prikaz nije do kraja objektivan: s GPZ imam iskustvo jer sam njihov korisnik, i to s nelagodom kad ih se sjetim. Kad god sam im se obratila, njihova je služba za korisnike pokušala izbjeći izravni odgovor: pa i sad se dopisujem, i to od 2.7.2024., oko roka za dostavu računa. 

Račun za obračunsko razdoblje koje je završilo 31.5.2024. od GPZ sam primila 2.7.2024, na dan dospijeća. Cijeli lipanj sam se pitala gdje je račun i kad će stići. Neki su susjedi zvali GPZ pa su im rekli "samo mirno, stići će".

Kad sam dobila račun, napisala sam GPZ-u načelni prigovor: "ne dostavljate račun na vrijeme". Na to oni meni odgovore " račun je odavno otpremljen, nemamo mogućnost utjecaja na brzinu dostave računa poštom".

Kad tako nešto pročita čovjek ne zna koju reakciju izabrati: bi li se grohotom smijao (misle da ću to popušiti?) ili bi bio bijesan (misle da ne mogu shvatiti?).

Odgovorila sam: "Kad od zaposlenika naručitelja pročitam/čujem "nemamo utjecaja na brzinu dostave računa poštom", znam da naručitelj nema namjeru okapati se s time, jer mu zapravo odgovara situacija: kad kupac zakasni s plaćanjem, naručitelj lijepo obračuna zateznu kamatu i pribroji je sljedećem računu. I potpuno je siguran da će taj ekstra profit naplatiti."

Sljedeće sam tražila dostavu ugovora s Hrvatskom poštom.

Nakon nešto vremena dobijem poštom pošiljku, a u njoj Ugovor GPZ s Hrvatskom poštom kojim je ugovoreno da će poštari očitavati brojila. (I opet: oni misle da ne mogu shvatiti?)

Pisala sam ponovno i prigovorila da su mi dostavili ono što nisam tražila, a da nisu dostavili ono što sam tražila. Ponovno sam navela da tražim ugovor s H. Poštom jer me zanima ugovoreni rok dostave računa. Također sam navela da nisam na stranicama GPZ uspjela pronaći Opće uvjete poslovanja, da tražim da mi i njih dostave.

Na to mi je odgovorilo službenik za zaštitu osobnih podataka koji mi je poslao link na stranice HERE, na kojem su objavljeni svi propisi koji uređuju tržište plina u HR.

NIJE mi poslao Opće uvjete poslovanja GPZ, nije me uputio gdje su oni objavljeni.

U svakom mailu su mi pisali da nisam vlasnik priključka pa ne mogu podnositi prigovore. No, nisam prigovarala očitanju ili cijeni, samo sam tražila da nešto poduzmu da korisnicima na vrijeme dostave račun. U svemu tome je nebitno što nisam vlasnik priključka jer je GPZ javno trgovačko društvo i informacije koje sam tražila dužni su dati svakome tko zatraži.

Samo, oni u svojim tvrdnjama da nemam pravo ništa pitati ne računaju na stranke koje poznaju pravni sustav i koji znaju da je to što navode zapravo pokušaj da me otepu, da odustanem od daljnjeg pitanja. Zanimljivo mi je za uočiti da su za to izabrali pristup koji nazivam "nemo'š s budalom izaći na kraj".

Znači, ostaju dvije mogućnosti, svatko za sebe treba izabrati odgovor:

a) GPZ zapošljava službenike (osobito u korisničkoj službi, koja je za nas ta prema kojoj cijenimo i sve ostale) koji nisu u stanju shvatiti pojam "rok dostave računa", što govori da zapravo ne poznaju materiju koja je izravno i usko vezana s njihovim poslom.

b) GPZ zapošljava službenike koje svjesno i namjerno nastoje dezinformirati korisnike i nastojat će pronaći svaku okolnost koja ih, kao, sprječava da prigovor potrošača ozbiljno shvate. 

Kad je u pitanju ROK DOSTAVE: jasno mi je sad zašto mi nisu htjeli poslati Opće uvjete poslovanja: u njima piše da je GPZ dužna U ROKU OD 7 DANA dostaviti potrošaču račun.

E, sad zamislite kad bi potrošači to znali, pa odbili platiti zatezne kamate jer ih nisu dužni platiti ako je dobavljač u zakašnjenju? 

Ne kažem da GPZ to radi namjerno, ali da im odgovara što H Pošta kasni s dostavom - odgovara im, pa zato ne žele ništa poduzeti.

Dakle, to je moje iskustvo s korisničkom službom GPZ.

 

A sad kratki pregled, za oba ponuđača:

 

Gradska plinara Zagreb d.o.o.:

- Poslali su korisnicima prijedlog ugovora (treba ga do 23.9.24. poslati natrag).

- Poslali su Opće uvjete poslovanja.

- Cjenik je objavljen on line i dostavljen korisnicima, s cijenama utvrđenim do kraja ugovornog razdoblja od godinu dana, za koliko se potpisuje ugovor.

MEĐUTIM:

- Otvorite li www.plinara-zagreb.hr/ na tim stranicama nećete pronaći ništa o promjeni dobavljača. Tek ako ustrajete u potrazi možete pronaći i stranice www.gpz-opskrba.hr/  gdje je prva stranica posvećena oglasu "Ostanite naš kupac". Ipak, na stranicama nisu objavljeni Opći uvjeti poslovanja i nije objavljen opći oblik ugovora koji bi potrošač trebao potpisati. (Da, oni su se podijelili, imaju više organizacijskih jedinica i nije ih briga hoće li korisnik pronaći pravu stranicu ili neće, kakve to veze s njima ima?)

- Za odnos prema korisnicima od mene dobivaju 1 (nedovoljan). 

Vrijeme je moje jedino blago i ne znam što me više naljuti, a) ili b). Zašto bih poslovala s dobavljačem koji je odabrao zaposliti ljude nedorasle onome što trebaju obaviti? Ili, b) zašto bih poslovala s dobavljačem koji, u konkretnoj situaciji, svjesno i namjerno prikriva da se obvezao u roku od 7 dana dostaviti račun?

 

Međimurje plin d.o.o.

- Objavili su na svojim stranicama, medjimurje-plin.hr/opskrba/novosti Uvjete ugovora o opskrbi plinom u obvezi javne usluge i Ugovor (tj. nacrt) o opskrbi plinom u obvezi javne usluge. Obje su objave u rubrici "Novosti". Što znači: nema stalne adrese na kojoj ih možete pronaći, kad nove novosti budu objavljene, ti ugovori odlaze u arhivu. Dobro, možda i nisu neophodni nakon što prođe ovaj termin u kojem se treba izjasniti o promjeni operatera.

MEĐUTIM:

Na njihovim stranicama nisam uspjela pronaći važeći cjenik za potrošače iz Velike Gorice.

Po otvaranju glavne stranice na adresi http://medjimurje-plin.hr   prikazuje se slika s virtualnom tipkom kojom treba ispratiti link. Kliknete li na link "Zagreb, Velika Gorica, Zaprešić" dobit ćete formu koja nudi da im pišete. I opet: nema cjenika, pa ni cijene koja će vrijediti za potrošače iz VG kad jednom MP preuzme javnu uslugu. Ima na njihovim stranicama nekih cjenika, npr. od nekog datuma u 2022. do nekog datuma u 2025. Ali baš zato što je to cjenik donesen još 2022. kad nisu bili opskrbljivač korisnika iz VG, upitno je primjenjuje li se taj cjenik i na potrošače iz VG. O tome nisu napisali ništa. A poučena svim mogućim manevrima HR trgovaca i dobavljača, rezervirana sam prema tome da sam našla pravu informaciju sve dok ne vidim da to izričito negdje piše.

Također, u u čl. 5. st. 6. Uvjeta ugovora o opskrbi plinom u obvezi javne usluge navedeno je da opskrbljivač važeći cjenik nestandardnih usluga objavljuje na stranici s točno navedenom adresom https://mediimurie-plin.hr/opskrba cjeniknu.html - a kad proslijedite link, dobijete obavijest da je stranica u izradi i da možete uputiti mail - odnosno, da tog zapisa na serveru nema:

Za kraj: bez zaključka

Muči me odnos GPZ prema korisnicima, iznimno sam njime nezadovoljna i ne bih im htjela dati novu priliku da uzalud troše moje vrijeme, zaključujem da im treba pljuska zbog koje će početi razmišljati i o zadovoljstvu korisnika i da trebaju iskusiti  što znači biti na tržištu.

S druge strane nemam razloga vjerovati da će odnos MP prema korisnicima biti išta drugačiji. Ni više od dva mjeseca nakon saznanja da su pobijedili na natječaju nisu se potrudili potrošačima koji u ovom času nisu njihovi korisnici dati jasne informacije o tome što ih čeka ako prijeđu kod njih. Dakle: ponašaju se onako kako se mahom ponašaju HR ponuđači koji imaju monopol. 

 

 

 

Je li pravosuđe zaista krivo za sve?

 

U zadnjih nekoliko desetljeća slušamo i čitamo napade na pravosuđe.

Ne tvrdim da je ono savršeno, i da su svi suci baš časni ljudi koji zakon primjenjuju kako bi trebali.

Primjećujem da mnogi ne uviđaju da je cijeli pravosudni sustav i koncipiran tako da stranke mogu tražiti da se pogreške koje je sud napravio na prvom stupnju isprave na drugom stupnju - dakle, da je pravosudni sustav i koncipiran tako da ima rješenje za moguće pogreške, koje se ispravljaju pravnim lijekovima.

No u tim napadima na pravosuđe nisam nikada ni čula ni pročitala da se govori o tome kakvi su propisi, i tko ih piše.

Propise priprema UPRAVA, a ne pravosuđe. Na čelu pojedinih tijela državne uprave, ministarstava, su državni dužnosnici, članovi Vlade RH. Za rad na nacrtu propisa ministarstvo nadležno za pojedino područje oformi radnu grupu, u koju uključuje osobe različitih stručnosti, pa oni svi zajedno rade na nacrtu propisa. Kad nositelji državne vlasti zaključe da je propis do dovoljne mjere pripremljen, i kad se o njegovom sadržaju postigne POLITIČKA suglasnost, on se upućuje u daljnji postupak.

Prvo je tzv. savjetovanje sa zainteresiranom javnošću“. Tu javnost iznosi svoje prijedloge, koje, po mojoj slobodnoj ocjeni i mišljenju, predlagač jednostavno ignorira. Jer sadržaj određuje predlagač. A pravo je izraz volje vladajuće klase, kako nas je odavno naučio mrski Marx, a nitko ga, bome, nije u tome opovrgnuo.

Kad Vlada RH kao ovlašteni predlagač utvrdi nacrt propisa, on se upućuje u Sabor, u daljnji zakonodavni postupak.

I opet, to je postupak u kojem zastupnici u Saboru iznose prijedloge i primjedbe, od kojih i opet, općenito govoreći, jako maleni broj bude prihvaćen. U nekoliko smo slučajeva u skoroj prošlosti vidjeli da su prijedlozi oporbe odbijeni, a da je Vlada RH nakon nekog vremena slavodobitno predložila propis onog istog sadržaja koji je oporba predlagala. Javna je tajna da je u Saboru glasački stroj koji ruke za diže po stranačkoj obvezi.

Istaknut ću i još jedan primjer: nedavno je, nakon desetljeća u kojima su se kao pravna pravila primjenjivale odredbe iz Zakona o izvanparničnom postupku donesenog u Kraljevini Jugoslaviji 1924., donesen Zakon o izvanparničnom postupku.

Iz stručnih radova dva sudionika radne grupe koja je pripremala nacrt novog zakona saznala sam da je radna grupa izradila cjelovitu inačicu propisa, koja je sadržavala odredbe koje su, kao oni tvrde preko noći jednostavno nestale iz prijedloga zakona. Te su odredbe rješavale pitanja koja se u praksi nameću i koja su neophodna za učinkoviti postupak. Budući da je novim zakonom onemogućena primjena pravnih pravila iz 1924., nakon stupanja novog Zakona na snagu ta pitanja nemaju odgovarajuća rješenja. Odnosno, za pojedine teme sad više nema ni tog izvora. Nimalo nije jasno koja će pravila sudovi primjenjivati kad budu morali pronaći rješenja pojedinih procesnih situacija. I pritom se radi čak i ovelikom opsegu, dakle, ne govorimo o izbacivanju nekoliko odredbi. Govorimo o izbacivanju odredbi o posebnim postupcima koje će jako nedostajati u praksi.

Oba su ta stručnjaka jako razočarana time pa su o tome pisali i u stručnim radovima.

I onda, kad trebaju suditi na temelju tog i takvog zakonodavstva, mi se čudimo što sudovi koji put imaju različita rješenja istog pravnog pitanja?

I osuđuje se pravosuđe, umjesto da se govori o tome, primjerice u ovom slučaju, kako je moguće da grupa stručnjaka uloži mjesece rada, a onda političar/i lakim potezom pera iz nacrta propisa izbaci/e ogroman dio? Je li to zato da se ostavi prostor da se dopunjava Zakon o izvanparničnoj djelatnosti, jer svaka zakonodavna aktivnost ulazi u izvješće tijela uprave kao rezultat rada? Ili je to zato što nacrt propisa onemogućava nekog od političkih aktera u ostvarivanju nekog drugog, javnosti nevidljivog, interesa?

E, ali javnost lupa po pravosuđu, i autoritet pravosuđa se urušava, a da ti koji ga napadaju ne samo da ne znaju propise, nego pojma nemaju ni o tome s čime se sve pravosuđe mora izboriti, i zašto nastaju te situacije kad sud postupi PO ZAKONU, a stranka, nezadovoljna ishodom i pritom s PR strojem iza sebe, navali na pravosuđe.

Što mislite, je li ovoj politici u kojoj svako malo neki dužnosnik završi na optuženičkoj klupi u interesu da birači konačno progledaju i da shvate da za probleme koji se očituju u radu pravosuđa nije krivo samo pravosuđe, nego da krivce treba tražiti (i) negdje drugdje?