"Javni bilježnik nije sud" i što to uopće ovršeniku znači?
Najkreće rečeno: ovršeniku
koji ima prebivalište u RH baš ništa!
Osim što bi se neki od njih trebali osjećati
prevarenima od strane onih koji su na tome skupljali svoje političke bodove.
Kad račun za ugovorenu uslugu
nije plaćen u roku, prvi korak koji mnogi vjerovnici iskoriste za naplatu duga je
rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.
Zbog skupa pravila koja
omogućavaju provedbu postupka bez održavanja rasprave i uz mogućnost da se
dostava ovršeniku zamijeni objavom na e-oglasnoj ploči, postupak do donošenja
rješenja o ovrsi je zaista moguće provesti, a da ovršenik i ne sazna da se on
vodi te da o tome dobije spoznaje tek po blokadi računa. Ovršenik u ovom ovršnom
postupku svakako nema procesna prava koja bi imao da se postupak vodi pred
sudom. Tek nakon ulaganja prigovora postupak prelazi u sudsku nadležnost i dalje
se vodi kao parnica u kojoj ovršenik ima sva procesna prava.
Utvrđenja Suda EU
Upravo su se u sudskom postupku
vođenom po prigovoru pojavilo pitanje može li se javni bilježnik smatrati sudom
pa se o tom pitanju u dva predmeta izjasnio i Europski sud.
Bez ulaženja u sve finese i
opširna obrazloženja koja je Europski sud izrazio u svojim odlukama, najkraće
rečeno: ne, hrvatski javni bilježnici nisu obuhvaćeni pojmom "sud" u
smislu važećih EU uredbi.
Posljedica je da se po rješenju
o ovrsi koje donose javni bilježnici ne može tražiti daljnje provođenje tog
rješenja u drugim EU članicama jer uredba kojom je uređena provedba pravomoćnih
odluka tijela država članica govori o sudu - a javni bilježnik nije sud, kako
smo već saznali.
U oba predmeta u kojima je
Europski sud izrazio svoje mišljenje radilo se o rješenju o ovrsi donesenom
protiv osoba koje imaju prebivalište u drugim članicama EU.
Takve odluke Suda Europske
unije, točnije rečeno nedovoljno razumijevanje njihove pravne suštine i dosega
imalo je i svoje neželjene posljedice. Nakon njihova donošenja, na hrvatske
sudove prispjela je određena količina prigovora protiv rješenja o ovrsi na
temelju vjerodostojne isprave u kojima su ovršenici s prebivalištem / sjedištem
u RH iznosili prigovore čija se suština oslanjala na utvrđenje da javni
bilježnik nije sud, da to znači da je rješenje donijelo nenadležno tijelo te da
je posljedica svega toga nemogućnost nastavka postupka ovrhe.
Neki prvostupanjski sudovi
prihvaćali su te argumente te su po prigovoru ovršenika donijeli rješenje kojim
su odbacili prijedlog za ovrhu i u cijelosti ukinuli rješenje o ovrsi, u cijelosti
zanemarujući da se radi o ovršeniku koji ima sjedište u Republici Hrvatskoj. Tako
su pokazali potpuno neznanje o funkcioniranju pravnog sustava RH i EU, što od
suda(ca), svemu unatoč, ipak nismo očekivali.
Mnogi su se mediji raspisali
o hrabrim sucima koji su stali na stranu potrošača, neki su pisali o nezakonitosti
javnobilježničkih rješenja o ovrsi, a na stranicama pojedinih udruga u funkciji
političkih ambicija nekih (sada već nekadašnjih) sudaca čak su se pojavili i
predlošci s "argumentacijom", koji su trebali pomoći potrošačima da
lakše sastave prigovor kojim osporavaju rješenja o ovrsi na temelju
vjerodostojne isprave.
Odlučujući o žalbama, takvu
su praksu ispravljali drugostupanjski sudovi. U predmetima u kojima ovršenik
ima prebivalište / sjedište u RH, drugostupanjski sudovi su ukidali takva
rješenja uz obrazloženje da važeći Ovršni zakon propisuje nadležnost javnih
bilježnika za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne
isprave te da javni bilježnici postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene
nacionalnim pravom prema ovršeniku koji ima prebivalište / sjedište u RH .
Sve je to, doduše odgodilo ovrhu,
ali je veliko pitanje koliko je ta odgoda u interesu ovršenika. Svaki postupak
pred sudom samo uvećava troškove koje na koncu opet mora platiti ovršenik.
Žalosno je da mnogi ovršenici
te "dobronamjerne" savjete ne sagledavaju u svjetlu "troškove mi
je povećala neznalica koja me navodno štitila od države" nego svoj gnjev,
i nakon svega, usmjeravaju na nekog drugog.
