e-Porezna: digitalni obrazac, analogni način razmišljanja

 

Hrvatska se hvali digitalizacijom. Tim se nazivom označava činjenica da danas "sve" predajemo elektronički.

No kad se pogleda svaki od tih sustava postavlja se pitanje je li stanje sustava zaslužilo naziv "digitalizacija". Točno je da podatke unosimo digitalno, ali između poreznog obveznika i stvarno funkcionalnog sustava još uvijek zjapi doslovna provalija.

Kao prvo: država me obavezala da MORAM prijavu poreza predati kroz e-poreznu. Prije sam slala ispunjeni obrazac poreznom referentu.

Pa sam obrazac DOH za 2025. godinu predala elektronički.

O tome da je obrazac "obrađen" i da mi je utvrđena obveza predujma na porez u nekom iznosu nisam dobila nikakvo rješenje. Država smatra dovoljnim to što se u poreznoj kartici promijenio iznos. Dakle, porezni obveznik mora sam kontrolirati što je službenik porezne uprave upisao - a pritom ne može znati kad će službenik uopće obraditi njegovu prijavu.

Porezni obveznici zato moraju sami kontrolirati kartice i uspoređivati stanje s vlastitim obračunima.

Međutim, nije normalno da nas sustav upozorava na navodne nepovezane uplate, ali nam ni elektronički ne daje ni obavijest o tome da je naša prijava obrađena i da smo za tekuću godinu zaduženi nekim iznosom predujma.

Provjerom sam utvrdila da je iznos predujma s kojim sam zadužena veći nego sam sama izračunala.

"Niste dobro izračunali" - kaže mi referentica. Onda mi je mailom poslala obračun nakon verificirane prijave. Ni taj uvid, naravno, ne možemo stići kroz sustav e-porezne: vidimo samo zaduženja.

Kad sam pregledala obračun, vidim da u tom obračunu nema uzdržavanog člana obitelji koji je u mojoj poreznoj kartici (PK) prijavljen od 2019. godine. Šaljem referentici PK, ona mi odgovara da nisam upisala u prijavu poreza da imam uzdržavanog člana.

Porezni obveznik se ne može ne pitati: ako PU traži da ažuriramo porezne kartice, ako nam priznaje da imamo uzdržavane članove obitelji jedino ako su upisani u PK, kako je onda moguće da sustav kod obračuna poreza NE ZNA da imamo uzdržavane članove, nego njihove podatke moramo svake godine unositi u poreznu prijavu?

Referentica mi je savjetovala da moram predati ispravak porezne prijave.

Da nisam pohranila obrazac DOH prije nego sam ga predala, morala bih unositi sve podatke ponovno. Na sreću, sjetila sam se genijalnosti našeg sustava pa sam ispunjeni obrazac pohranila, tako da sam sad mogla otvoriti pohranjeni obrazac, dodati podatke uzdržavanog člana i ponovno predati obrazac.

Stvarno digitalni sustav bi čuvao sve verzije prijave, jasno označio original i ispravke, omogućio dopune, i omogućio pregled povijesti izmjena.

U funkcionalnom digitalnom sustavu ne bi smjelo biti “srećom da sam si sama spremila”.

Znači: podaci u sustavu postoje, predstavila sam se sustavu, sustav zna tko sam, zna koju sam prijavu predala, ali nema funkcionalnosti da prepozna da u drugom dijelu sustava u kojem su uneseni moji podaci u PK kartici ima podatak da imam uzdržavanu osobu.

Drugim riječima: obrazac je digitaliziran, ali postupak NIJE digitaliziran, što rezultira formalno digitaliziranim sustavom, a ne funkcionalnim sustavom za prijavu poreza. Jer, postoje samo dijelovi infrastrukture, ali nema logike cjelovitog digitalnog sustava.

Treba li posebno isticati da NIGDJE na stranicama e-porezne nema ni uputa za rad sa sustavom? Ili to već svi korisnici jako dobro znaju?

Sad će referentica ponovno obrađivati moju prijavu. Dakle, nedostatci sustava generirali su potrebu za dodatnim ulaganjem vremena i kod poreznog obveznika i kod referenta.

A čudimo se niskoj produktivnosti? 

Iako mi je i to - po mome mišljenju potpuno suvišno - ulaganje vremena mrsko, posebno me zabrinjava ta ideja da za utvrđenu poreznu obvezu porezni obveznik NE DOBIVA rješenje.

To ozbiljno narušava pravnu sigurnost poreznih obveznika, nimalo u skladu s idejom vladavine prava i pravne sigurnosti.

Zato što ga nitko ništa nije obavijestio, porezni obveznik ne zna da ga je PU zadužila nekim iznosom i da polako gomila porezni dug - a država obračunava zatezne kamate i za minimalna zakašnjenja.

 

To je samo jedan primjer kako se odgovornost za pouzdanost sustava prebacuje na korisnika. Korisnik mora razviti vlastite “obrambene mehanizme”: pohrani obrazac, jer ako ga ne pohraniš morat ćeš ponovno unositi, vodi vlastitu evidenciju, pregledavaj i uspoređuj kartice, provjeravaj knjiženja, arhiviraj potvrde.

Drugim riječima: digitalni sustav koji bi trebao smanjiti administrativni teret zapravo proizvodi dodatni sloj privatne mikro-arhivistike i forenzike.

Ilustracija: ChatGPT