Svaki račun se računa. Ali ne računa se svaki građanin.

 

Porezna uprava RH organizirala je nagradnu igru „Svaki račun se računa!“. Ideja je na prvi pogled odlična: uzmete račun, prijavite ga i sudjelujete u izvlačenju vrijednih nagrada. Nagradni fond je 120.000 eura, a tijekom šest mjesečnih kola dijeli se ukupno 42 nagrade. U svakom kolu prva nagrada je 10.000 eura na kartici, druga 5.000, a još pet dobitnika dobiva po 1.000 eura.

Cilj je također vrijedan podrške. Prema članku 1. Pravila nagradne igre, nagradna igra priređuje se „s ciljem promidžbe postupka fiskalizacije, izdavanja i uzimanja računa u krajnjoj potrošnji“.

Problem za jednu skupinu građana RH nastaje kada pokušaju sudjelovati.

Prema članku 4. Pravila, pravo sudjelovanja imaju sve punoljetne fizičke osobe s prebivalištem ili boravištem u Republici Hrvatskoj, osim zaposlenika priređivača i osoba izravno uključenih u pripremu i provedbu igre. Međutim, već članak 7. krug stvarnih sudionika bitno sužava: sudionikom se smatra osoba koja je putem aplikacije mPorezna prihvatila Pravila i prijavila najmanje jedan račun.

Drugog načina nisam pronašla, a iz Pravila slijedi da ga i nema.

Račun se može skenirati očitavanjem QR koda, a ako to nije moguće, podaci s računa mogu se unijeti ručno. Dakle, sama kamera pametnog telefona nije nužna: JIR odnosno ZKI, datum i vrijeme izdavanja te iznos računa moguće je jednostavno prepisati. Ali i taj ručni unos mora se obaviti u mobilnoj aplikaciji.

Provjerila sam može li se u nagradnoj igri sudjelovati putem mrežnog sučelja mPorezne. U polje za pretraživanje upisala sam „nagradna“. Rezultat je bio:

„Vaš upit ne vraća niti jedan rezultat. Molimo pokušajte ponovno.“

Dakle, građanin može imati računalo, pristup internetu i osobnu iskaznicu s čipom / vjerodajnicu kojom se prijavljuje u sustav državnih elektroničkih usluga, ali to mu ne omogućuje sudjelovanje u nagradnoj igri. Za to mu treba pametni telefon i aplikacija mPorezna.

A što je s građanima koji nemaju pametni telefon?

Pitanje nije beznačajno jer Porezna uprava nije privatno trgovačko društvo koje je organiziralo promotivnu akciju za korisnike svoje aplikacije. Priređivač nagradne igre je Ministarstvo financija, Porezna uprava, a prema samim Pravilima pravo sudjelovanja načelno imaju sve punoljetne fizičke osobe s prebivalištem ili boravištem u Hrvatskoj.

Međutim, stvarno mogu sudjelovati samo one koje raspolažu odgovarajućim mobilnim uređajem i mogu se koristiti aplikacijom mPorezna.

Koliko je građana time isključeno?

Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti ni na temelju službenih statistika.

Državni zavod za statistiku proveo je 2025. istraživanje o primjeni informacijskih i komunikacijskih tehnologija u kućanstvima i kod pojedinaca. Podaci pokazuju izrazitu povezanost korištenja interneta s dobi. Internetom se koristi gotovo cjelokupna populacija u mlađim dobnim skupinama: oko 99 % osoba od 16 do 24 i od 25 do 34 godine te oko 97 % osoba od 35 do 44 godine. Nakon toga udio postupno pada: na oko 94 % u skupini 45–54, na oko 79 % u skupini 55–64 i samo oko 54 % među osobama od 65 do 74 godine. DZS i sam zaključuje da broj korisnika interneta opada proporcionalno njihovoj dobi.

Još je zanimljivije ono čega u statistici nema.

DZS-ovo istraživanje obuhvatilo je osobe od 16 do 74 godine. Osobe od 75 godina nadalje uopće nisu promatrana jedinica tog istraživanja.

Drugim riječima, upravo za dio stanovništva za koji se može očekivati još manja digitalna uključenost podatke iz tog istraživanja jednostavno nema.

HAKOM je 2023. proveo istraživanje „Korištenje i zadovoljstvo internetskim uslugama“. Ono pokazuje da se 95 % ispitanika na internet spaja pametnim telefonom. Na prvi pogled vrlo visok postotak. Ali metodologija je presudna: istraživanje je provedeno samo među građanima od 18 do 65 godina koji u kućanstvu već imaju fiksni i/ili mobilni internet, i to online anketom. HAKOM sam uzorak opisuje kao nacionalno reprezentativan uzorak online populacije.

Dakle, tih 95 % ne znači da 95 % hrvatskih građana ima pametni telefon. Znači da ga za pristup internetu koristi 95 % ispitanika iz populacije koja je već unaprijed digitalno uključena, mlađa od 66 godina i obuhvaćena istraživanjem provedenim još 2023. godine.

Ne znamo, dakle, točno koliko punoljetnih građana Hrvatske danas nema pametni telefon.

Ali znamo da ih ima.

Nemati smartphone nije isto što i ne znati ga koristiti

Kada se govori o digitalnoj isključenosti, vrlo je lako problem svesti na digitalnu nepismenost starijih ljudi. To je samo dio problema.

Pametni telefon košta. Potrebno ga je kupiti i održavati, a za korištenje njegovih mrežnih funkcija potreban je pristup internetu koji također treba platiti.

Netko možda ima običan mobilni telefon koji mu sasvim dobro služi za pozive i SMS poruke. Netko nema potrebu kupovati novi uređaj. Netko ne želi instalirati aplikacije. Netko se internetom koristi na računalu, ali ne i na telefonu. A nekome je smartphone jednostavno preskup.

Upravo je posljednja skupina posebno problematična.

Osobe slabijega imovnog stanja ne moraju biti digitalno nepismene. Mogu sasvim dobro znati koristiti smartphone, a da ga jednostavno ne mogu priuštiti. One zbog toga ne mogu ni pokušati osvojiti 1.000, 5.000 ili 10.000 eura.

Drugim riječima, upravo ljudima kojima bi takva nagrada mogla predstavljati najveću materijalnu razliku država nije omogućila ravnopravan pristup izvlačenju ako nemaju uređaj koji je ona izabrala kao jedini kanal sudjelovanja.

Je li smartphone doista nužan?

Svrha nagradne igre nije promocija aplikacije mPorezna. Prema članku 1. Pravila svrha je promidžba fiskalizacije te izdavanja i uzimanja računa.

Za ostvarenje tog cilja očito nije potrebno imati smartphone.

To potvrđuju i sama Pravila: kada QR kod nije moguće skenirati, dopušten je ručni unos podataka s računa.

Ako građanin može ručno unijeti JIR ili ZKI, datum, vrijeme i iznos računa na zaslonu pametnog telefona, teško je shvatiti zašto iste podatke ne bi mogao unijeti putem mrežnog sučelja na računalu.

Omogućavanje dodatnog načina prijave ne bi oduzelo ništa korisnicima mobilne aplikacije. Tko želi, mogao bi račun skenirati telefonom za nekoliko sekundi. Ali građanin koji nema smartphone mogao bi isti račun prijaviti putem računala.

Cilj nagradne igre bio bi potpuno isti. Krug građana koji mogu sudjelovati bio bi veći - i, što je najvažnije: nitko ne bi unaprijed bio isključen od mogućnosti sudjelovanja.

I pitanje diskriminacije

Zakon o suzbijanju diskriminacije poznaje pojam neizravne diskriminacije: naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa može biti diskriminatorna ako osobe zbog neke od zakonom zaštićenih osnova stavlja ili bi mogla staviti u nepovoljniji položaj, osim ako se takvo postupanje može objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njegovo postizanje primjerena su i nužna.

Dob je jedna od zaštićenih osnova.

Bez daljnjih podataka ne tvrdim da je ova nagradna igra diskriminatorna prema starijim osobama. Ali službeni podaci DZS-a pokazuju upravo ono zbog čega se to pitanje mora postaviti: korištenje interneta izrazito opada s dobi, a već se među osobama od 65 do 74 godine internetom koristi tek nešto više od polovice ispitanika. Osobe starije od 74 godine istraživanje čak ni ne obuhvaća.

Kada državno tijelo u takvim okolnostima organizira nagradnu igru za građane i kao jedini način sudjelovanja odredi mobilnu aplikaciju, sasvim je legitimno pitati stavlja li takav naizgled neutralan uvjet starije građane u posebno nepovoljan položaj — i postoji li za to objektivno opravdanje.

Posebno zato što se odmah vidi jednostavno, manje isključujuće rješenje: omogućiti prijavu i putem mrežnog sučelja.

Svaki račun se računa. Samo se ne računa svaki građanin.

Digitalizacija bi građanima trebala otvarati dodatne mogućnosti, a ne zatvarati postojeće.

Mobilna aplikacija mPorezna izvrstan je dodatni kanal za onoga tko je želi i može koristiti. Problem nastaje kada država od dodatnog kanala napravi jedini kanal i time pristup onome što nudi građanima uvjetuje posjedovanjem privatnog uređaja određene vrste.

Ne znamo koliko je građana ovom odlukom isključeno. Službene statistike koje imamo nisu dovoljne da bismo taj broj pouzdano izračunali.

Ali ne moramo znati točan broj da bismo vidjeli problem.

Građanin bez pametnog telefona može uredno uzeti fiskalizirani račun. Može time pridonijeti upravo onom cilju koji Porezna uprava navodi kao svrhu nagradne igre. Može imati računalo i pristup internetu. Može biti porezni obveznik. Može biti evidentiran u Registru poreznih obveznika.

Samo ne može sudjelovati u nagradnoj igri.

Njegov račun se računa. On se, očito, ne računa.

Neznanje je uvijek na rasprodaji!

Znanje jest skupo.

Godine učenja, iskustva i rada imaju svoju cijenu.

Ali neznanje je još skuplje.

Toliko skupo da se u pravilu plaća na rate.

Kad trebaju zaključiti ugovor neke se stranke oslanjaju na obrasce, objavljene predloške, Googla, u zadnje vrijeme i umjetnu inteligenciju, da razumiju hrvatski jezik i da su u stanju shvatiti što u ugovoru piše.

I skupo im je kod zaključivanja posla tražiti savjet odvjetnika. Kad pročitaju ugovor, u uvjerenju su da im je sve jasno.

Problem je s neznanjem što ono samo sebe ne vidi.

Kako znate što ne znate?

Pa kako onda znate da vam ništa drugo ne treba?

Kad se spore s odvjetnikom o visini honorara, stranke se pozivaju na to da je to "samo jedna rečenica" ili "samo pet minuta". Naravno, govori se o vremenu uloženom u to da im odvjetnik odgovori na ono što sami nisu znali, obrascu, predlošku, Google-u, AI-ju i svemu drugome unatoč.

Što najbolje pokazuje da to nije "samo jedna rečenica", a bome ni "samo pet minuta". Jer da bi odvjetnik vidio to što stranka, očito, ni je vidjela: trebaju mu godine učenja i rada.

Potcjenjujući to što od odvjetnika trebaju, u uvjerenju da su sve sagledale što treba, stranke ne procijene dobro prav(n)i rizik jer ga ne vide.

Pa ulože ozbiljan novac, a da uopće nisu svjesne da u slučaju da nešto pođe ukrivo, nemaju zaštitu. Kad problem nastane, očekuju da se to “naknadno riješi”.

Neke probleme nije moguće naknadno riješiti. A pravo često zavisi od detalja koji osoba koja nije do dovoljne mjere upućena uopće ne vidi i ne prepoznaje - jer znanje zahtijeva poznavanje drugih instituta i pune širine propisa.

Na ovaj me članak inspirirala stranka koja je zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnine s osobom koja je u ugovoru navedena kao punomoćnik prodavatelja, ali koja kod zaključivanja ugovora nije kupcu uručila valjanu punomoć.

Potpise na ugovoru je javni bilježnik uredno ovjerio. Za punomoć nije ni pitao. Jer JB ne ulazi u sadržaj ugovora, njegova je zadaća jedino provjeriti je li osoba koja mu je dala osobnu iskaznicu ista ona osoba koja je potpisala ugovor.

Posljedica: stranka nije zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnine jer ga nije zaključila s vlasnikom. Da je taj ugovor zaključila, imala bi pravo tražiti dvostruki iznos dane kapare. Ovako ima pravo tražiti povrat novca, od osobe koja ju je već prevarila, i koja nije vlasnik nekretnine - pa je dvojbeno hoće li stranka uopće naplatiti danu "kaparu". Također, zatezne kamate u ovom konkretnom slučaju teku tek od dana tužbe. Dakle, ono razdoblje u kojem stranka još nije shvaćala da nije zaštićena:  ništa, zaboravite!

Odokativno, donekle poznavajući sporost HR pravosuđa i sve moguće komplikacije: pred strankom je cca 10 godina sudovanja.

Sudski spor je rat koji mora financirati onaj tko u rat kreće. Ako uspije pobijediti, trošak mu druga strana, u teoriji, treba vratiti. Međutim, u ovakvom slučaju je naplata iznimno neizvjesna i zavisi od toga ima li osoba kojoj je stranka dala novac imovinu iz koje se stranka može naplatiti. Često se tek nakon nastanka problema pokaže da osoba kojoj je novac predan nema imovinu iz koje bi se oštećeni mogao naplatiti. Kod zaključivanja ugovora takve vrste na raspolaganju su različita sredstva osiguranja ulaganja, samo i opet: stranke to ne znaju.

Stranka na kraju uvijek plaća trošak ratovanja. A uvijek manje košta u neki posao ne ući nego ući glavom bez obzira, bez mogućnosti povrata uloženog.

Da, istina je: neznanje je pristupačnije od znanja. Ali to ne znači da je jeftinije.

Samo je pristupačno: ne mora se u njega ulagati, svi ga već imamo.

Mudar se čovjek kod zaključivanja pravnih poslova ne oslanja na zamisao da zna sve što mu je potrebno znati.

Jer neznanje je pristupačno.

Ali nikada nije jeftino.

Ilustracija: ChatGPT (OpenAI)

Digitalizacija bez podataka

 

Stranka mi je dostavila uvjerenje nadležnog tijela da je građevina evidentirana prije 15. veljače 1968. godine.

Naizgled, sve izgleda moderno.

Dokument je elektronički generiran, tu je i QR kod kojim se provjerava vjerodostojnost. Skeniram ga, otvara se ponuda da na računalo snimim dokument.

Problem je "samo" jedan: u samom uvjerenju piše da su njegov sastavni dio: izvod iz katastarskog plana i preslika snimke iz zraka.

No tih priloga nema. Nema ih iza QR koda. Nema ih ni na stranici za provjeru.

Dakle, objektivno je ta provjera svedena na to da uvjerenje postoji.

Ne radi se o digitalizaciji informacije.

Digitalizirana je, realno, samo potvrda o postojanju informacije.

To nije isto.

Nikome, ni za koju svrhu nije potreban QR kod koji potvrđuje da dokument postoji. Za svaku svrhu za koju se taj dokument izdaje potreban je cjelokupni sadržaj - za koji jasno u samom uvjerenju piše da je njegov sastavni dio.

To je jedan od temeljnih problema hrvatske digitalne "transformacije": digitalizira se zahtjev, potvrda, broj predmeta, elektronički pečat.

Podaci ostaju jednako nedostupni kao i prije.

Informacija nije postala dostupnija ni ponovno upotrebljiva.

Jedino što je postalo digitalno je potvrda da podatak postoji negdje u sustavu.

Posljedica je paradoksalna.

Građanin ima elektronički dokument.

Odvjetnik ima elektronički dokument.

Mjernik ima elektronički dokument.

Svi imaju QR kod.

A nitko nema podatke koji su potrebni za rad.

To nije digitalizacija.

To je digitalna potvrda postojanja birokracije.

Drugim riječima: pseudodigitalizacija.

Tristo i tri

Javnost je ogorčena ubojstvom u Drnišu.

Pa se sad mnogobrojni natječu tko će više pljuvati po sudovima.

Ne znam je li se itko bavio jednostavnim matematičkim operacijama.

Na 4 (slovima: četiri) suca u Šibenskom je sudu ukupno 1214 neriješenih kaznenih predmeta, ne računajući nekoliko stotina predmeta optužnih i izvanraspravnih kaznenih vijeća.

Jednostavna podjela pokazuje da na jednog suca otpada oko 303 neriješena predmeta, ne računajući rad u optužnim i izvanraspravnim vijećima.

Tristo i tri.

Pritom: godina ima 260 radnih dana godišnje. A tu nema godišnjih odmora, bolovanja, edukacija i slično.

Ako uzmemo brojeve i vrlo grubo računamo oko 220–230 stvarnih radnih dana (godišnji, bolovanja, edukacije, praznici, dežurstva itd.) to ispadne oko 1,3–1,4 predmeta dnevno. 

Ali onda treba pitati: znači li to da sudac svaki dan može završiti jedan predmet? Ili da može održati jedno ročište, napisati jednu presudu, pročitati nekoliko spisa, riješiti hitne stvari i usput odgovarati na sve ostalo?

Možda taj broj djeluje malo? E, pa nije. Jer još nismo spomenuli "skakanje" s jednog predmeta na drugi. U svakom postupku to je zahtjevno, a posljedice snose živi ljudi, ali u kaznenom pravu je najzahtjevnije.

Sigurna sam da nitko tko taj posao ne radi nema jasnu sliku što to, zapravo, znači odraditi toliki broj predmeta, recimo, u godini dana.

I sada dolazimo do dijela koji se ne spominje u sveopćoj hajki na suce koja se upravo razvila. 

Ljudi često zamišljaju da osmosatni radni dan znači osam sati čistog rada. 

Kod složenih intelektualnih poslova čovjek ne provede osam sati u jednakoj razini koncentracije i kvalitete odlučivanja.

Kod složenih intelektualnih poslova nekoliko sati duboke koncentracije često je gornja granica nakon koje kvaliteta počinje padati. 

Sudac ne štanca predmete na pokretnoj traci. Mora pročitati spis, analizirati dokaze, voditi raspravu, pisati odluku i preuzeti odgovornost za posljedice te odluke. 

A ministar Habijan najavljuje "stegovnu odgovornost suca".

Ako se već traži odgovornost, onda je legitimno pitati i gdje završava odgovornost pojedinog suca, a gdje počinje odgovornost onih koji upravljaju sustavom. Ako Ministarstvo raspolaže tim podacima, onda bi trebalo znati i koliko je uopće moguće očekivati od jednog suca. Ako ne raspolaže tim podacima, onda bi trebalo zabrinuti što se sustavom upravlja bez stvarne slike o njegovim kapacitetima.

To ne znači da u radu sudova i sudaca nema pogrešaka, propusta ni odgovornosti. Ali prije nego što zaključimo da je problem u četiri pojedinca, možda treba postaviti pitanje može li sustav s takvim opterećenjem uopće funkcionirati onako kako javnost očekuje.

Sudac nije osoba koja u godini dana treba potpisati 303 papira. Sudac mora čitati spise, analizirati dokaze, voditi rasprave, slušati stranke, saslušavati svjedoke, donositi procesna rješenja, pisati odluke i za njih snositi odgovornost. U kaznenim predmetima posljedice tih odluka ponekad izravno zadiru u nečiju slobodu ili sigurnost.

Ako netko smatra da je takvo opterećenje prihvatljivo, onda bi javnosti trebao pokazati računicu: koliko vremena po predmetu jedan sudac zapravo ima — i kakvu kvalitetu pravde u tom vremenu očekuje.

Ilustracija: ChatGPT

e-Porezna: digitalni obrazac, analogni način razmišljanja

 

Hrvatska se hvali digitalizacijom. Tim se nazivom označava činjenica da danas "sve" predajemo elektronički.

No kad se pogleda svaki od tih sustava postavlja se pitanje je li stanje sustava zaslužilo naziv "digitalizacija". Točno je da podatke unosimo digitalno, ali između poreznog obveznika i stvarno funkcionalnog sustava još uvijek zjapi doslovna provalija.

Kao prvo: država me obavezala da MORAM prijavu poreza predati kroz e-poreznu. Prije sam slala ispunjeni obrazac poreznom referentu.

Pa sam obrazac DOH za 2025. godinu predala elektronički.

O tome da je obrazac "obrađen" i da mi je utvrđena obveza predujma na porez u nekom iznosu nisam dobila nikakvo rješenje. Država smatra dovoljnim to što se u poreznoj kartici promijenio iznos. Dakle, porezni obveznik mora sam kontrolirati što je službenik porezne uprave upisao - a pritom ne može znati kad će službenik uopće obraditi njegovu prijavu.

Porezni obveznici zato moraju sami kontrolirati kartice i uspoređivati stanje s vlastitim obračunima.

Međutim, nije normalno da nas sustav upozorava na navodne nepovezane uplate, ali nam ni elektronički ne daje ni obavijest o tome da je naša prijava obrađena i da smo za tekuću godinu zaduženi nekim iznosom predujma.

Provjerom sam utvrdila da je iznos predujma s kojim sam zadužena veći nego sam sama izračunala.

"Niste dobro izračunali" - kaže mi referentica. Onda mi je mailom poslala obračun nakon verificirane prijave. Ni taj uvid, naravno, ne možemo stići kroz sustav e-porezne: vidimo samo zaduženja.

Kad sam pregledala obračun, vidim da u tom obračunu nema uzdržavanog člana obitelji koji je u mojoj poreznoj kartici (PK) prijavljen od 2019. godine. Šaljem referentici PK, ona mi odgovara da nisam upisala u prijavu poreza da imam uzdržavanog člana.

Porezni obveznik se ne može ne pitati: ako PU traži da ažuriramo porezne kartice, ako nam priznaje da imamo uzdržavane članove obitelji jedino ako su upisani u PK, kako je onda moguće da sustav kod obračuna poreza NE ZNA da imamo uzdržavane članove, nego njihove podatke moramo svake godine unositi u poreznu prijavu?

Referentica mi je savjetovala da moram predati ispravak porezne prijave.

Da nisam pohranila obrazac DOH prije nego sam ga predala, morala bih unositi sve podatke ponovno. Na sreću, sjetila sam se genijalnosti našeg sustava pa sam ispunjeni obrazac pohranila, tako da sam sad mogla otvoriti pohranjeni obrazac, dodati podatke uzdržavanog člana i ponovno predati obrazac.

Stvarno digitalni sustav bi čuvao sve verzije prijave, jasno označio original i ispravke, omogućio dopune, i omogućio pregled povijesti izmjena.

U funkcionalnom digitalnom sustavu ne bi smjelo biti “srećom da sam si sama spremila”.

Znači: podaci u sustavu postoje, predstavila sam se sustavu, sustav zna tko sam, zna koju sam prijavu predala, ali nema funkcionalnosti da prepozna da u drugom dijelu sustava u kojem su uneseni moji podaci u PK kartici ima podatak da imam uzdržavanu osobu.

Drugim riječima: obrazac je digitaliziran, ali postupak NIJE digitaliziran, što rezultira formalno digitaliziranim sustavom, a ne funkcionalnim sustavom za prijavu poreza. Jer, postoje samo dijelovi infrastrukture, ali nema logike cjelovitog digitalnog sustava.

Treba li posebno isticati da NIGDJE na stranicama e-porezne nema ni uputa za rad sa sustavom? Ili to već svi korisnici jako dobro znaju?

Sad će referentica ponovno obrađivati moju prijavu. Dakle, nedostatci sustava generirali su potrebu za dodatnim ulaganjem vremena i kod poreznog obveznika i kod referenta.

A čudimo se niskoj produktivnosti? 

Iako mi je i to - po mome mišljenju potpuno suvišno - ulaganje vremena mrsko, posebno me zabrinjava ta ideja da za utvrđenu poreznu obvezu porezni obveznik NE DOBIVA rješenje.

To ozbiljno narušava pravnu sigurnost poreznih obveznika, nimalo u skladu s idejom vladavine prava i pravne sigurnosti.

Zato što ga nitko ništa nije obavijestio, porezni obveznik ne zna da ga je PU zadužila nekim iznosom i da polako gomila porezni dug - a država obračunava zatezne kamate i za minimalna zakašnjenja.

 

To je samo jedan primjer kako se odgovornost za pouzdanost sustava prebacuje na korisnika. Korisnik mora razviti vlastite “obrambene mehanizme”: pohrani obrazac, jer ako ga ne pohraniš morat ćeš ponovno unositi, vodi vlastitu evidenciju, pregledavaj i uspoređuj kartice, provjeravaj knjiženja, arhiviraj potvrde.

Drugim riječima: digitalni sustav koji bi trebao smanjiti administrativni teret zapravo proizvodi dodatni sloj privatne mikro-arhivistike i forenzike.

Ilustracija: ChatGPT

Koliko je važna potpuna informacija - i zašto je korisnici ne dobiju?

Ako javna ustanova objavi gdje i kada se usluga pruža, ali prešuti da se plaća i da zahtijeva tri doze, informacija formalno postoji — ali za korisnika ne postoji. 

 Članak 10. Zakona o pravu na pristup informacijama u stavku 1. točki 6. obvezuje tijelo javne vlasti na objavu informacija o javnim uslugama koje tijelo javne vlasti pruža. Članak 17. istog Zakona propisuje da su tijela javne vlasti obavezna omogućiti pristup informacijama pravodobnim objavljivanjem informacija o svom radu na primjeren i dostupan način, odnosno na internetskim stranicama tijela javne vlasti... radi informiranja javnosti.

Skup informacija koje je potrebno objaviti nije definiran ovim člankom, a ni bilo kojim drugim člankom ZPPI. To se može sasvim razumjeti jer skup potrebnih informacija zavisi od same usluge pa bi bilo zaista bespredmetno da se propis kao što je ZPPI bavi detaljnim uređenjem svih javnih usluga koje pružaju tijela javne vlasti u RH. 

S druge strane, čemu bi to uopće služilo, da ZPPI nabraja informacije koje se moraju objaviti, tipa: potrebna vam je osobna iskaznica, zdravstvena iskaznica, potvrda o uplati itd. Tome nije mjesto u propisu. Osnovni je razlog jer bi se to nazvalo prenormiranjem. Uvjeti pružanja usluge se, između ostaloga, mijenjaju. Digitalizacija dovodi do promjene uvjeta koji se postavljaju. Jednom kad je banalni uvjet upisan u zakon, promjenom se treba baviti zakonodavno tijelo. Pa želimo li zaista da se Sabor bavi time je li kod korištenja neke usluge potrebno priložiti osobnu iskaznicu ili nije? 

Kad bi se propisi bavili takvim detaljnim prikazom, to bi bilo "pre-normiranje". I imali bismo više propisa nego sad, što je već samo po sebi zastrašujuća pomisao. 

Pritom: ako tijelo javne vlasti pruža neku javnu uslugu, valjda njegovi zaposlenici mogu dokučiti koje su informacije potrebne korisniku? 

Odgovor na ovo drugo pitanje ostavlja brojne upitnike svakom korisniku. 

Iako je u osnovi suprotno zdravom razumu sve popisati i normirati, iskustva korisnika su takva da se nekad čini da je to nasušna potreba. Jer, kako objasniti da tijela javne vlasti u mnogim slučajevima zapravo ne objavljuju sve potrebne informacije? Da su unatoč obvezi koju imaju po ZPPI informacije objavljene selektivno i djelomično? I da zbog takvih propusta korisnici ulažu vrijeme ni u što? 

Za primjer ću iskoristiti ono što mi se osobno dogodilo: naumila sam se cijepiti protiv krpeljnog meningoencefalitisa. 

Na stranicama Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar (na dan objave ovog teksta ona je takva kako je prikazano) objavljena je informacija: Pitanje: Kada i gdje se mogu cijepiti protiv Krpeljnog meningoencefalitisa (KME)?

 
I tako korisnik tu može pročitati u kojoj ambulanti i u koje vrijeme se može cijepiti, čak i napomenu da se nije potrebno naručiti. 

Međutim: nije objavljeno da treba primiti tri doze i da se svaka doza plaća 46 eura. 

Toga jednostavno nema. 

Na stranicama NZJZ (stampar.hr) nisam pronašla da tu informaciju. I, sasvim konkretno, od mog prebivališta do Mirogojske 16 je 21 km, što je u vrijeme kad nema gužve 30 minuta vožnje. Računajte dok se spremim, dok odem, dok se vratim: uložila sam 2 sata svog života da bih prešla tih 42 km i da bih u Ambulanti za cijepljenje Službe za epidemiologiju dobila informaciju da se cijepljenje plaća i da su potrebne tri doze. 

I da, sama sam si kriva: precijenila sam javne službe i oslonila se na to da sam s te stranice na kojoj piše radno vrijeme već saznala sve što trebam saznati. Moja je pogreška bila što sam pretpostavila da javna služba, kad već objavljuje informaciju o usluzi, objavljuje i ono što je korisniku nužno za donošenje odluke hoće li uopće doći. To se pokazalo kao preoptimistična pretpostavka. 

Što se sve iz ove epizode može zaključiti: 

1. Odgovorne osobe NZJZ očito ne poznaju propis koji su dužne primijeniti. 

2. Očito je da se smatra da je pravi put da svaki korisnik pojedinačno zove i pita plaća li se cijepljenje, i koliko je doza potrebno primiti. 

Što sve nikakve veze nema s objavljenom vizijom i misijom NZJZ: 

Naša je vizija, kao jednog od centara medicinske izvrsnosti u Republici Hrvatskoj, biti najbolja javnozdravstvena ustanova u široj regiji, a naša misija očituje se u pružanju usluga iz područja javnoga zdravstva, poštujući pritom najviše standarde društveno odgovornoga ponašanja i znanstveno utemeljenih spoznaja te nudeći korisnicima pouzdanost i kvalitetu po načelima zdravstvene izvrsnosti.

Iz kuta korisnika: promašili ste. Pouzdanost javne usluge ne mjeri se vizijom i misijom objavljenom na mrežnoj stranici, nego time dobiva li korisnik potpunu, jasnu i praktično upotrebljivu informaciju prije nego što potroši vrijeme, novac i energiju. U ovom je slučaju nije dobio. 

Razlog zbog kojeg korisnici ne dobivaju potpunu informaciju ostaje otvoren: je li riječ o nemaru, nerazumijevanju obveze ili naprosto o tome da se informacija promatra iz perspektive sustava, a ne korisnika, jer se i samo postojanje NZJZ promatra iz perspektive sustava i ljudi u sustavu?

Korisnik koji uoči nedostatak informacija koje bi trebale biti objavljene može podnijeti predstavku Povjereniku za informiranje. Na temelju članka 59. ZPPI inspektor iz Ureda povjerenika za informiranje je dužan razmotriti predstavku te, ako je ocijeni osnovanom, može uputiti upozorenje radi otklanjanja nezakonitosti.

Vrijeme je jedino  moje blago, samo njega ne mogu ni vratiti ni platiti.

VLADAVINA PRAVA

Obavještavam sve prijatelje i rodbinu da je, nakon duge i teške bolesti, Vladavina prava preminula.

---

Bolovala je od bolesti koju prenosi homo sapiens. Simptomi su uključivali:

• pohlepu za onim što nije tvoje
• licemjerje
• isprazno premetanje forme kako bi se prikrilo da suština više ne postoji
• laž kao sredstvo ostvarivanja interesa
• sustavno pražnjenje pojmova poput demokracije, sve dok ne ostane samo puka forma ispražnjena od sadržaja – ali proglašena dovoljnom

Vladavina prava = moć bez pravila ne proizvodi poredak, nego nasilje.

Što je Vladavina prava značila, dok se čovječanstvo uopće bavilo tom idejom:

• moć mora biti vezana pravilima jer inače postaje nasilje
• pravila u demokratskom društvu moraju biti za sve jednaka

Vladavina prava najduže je živjela u pravnoj i političkoj teoriji, u tiskanom tekstu ustava i međunarodnih konvencija u kojima sudionici spremno preuzimaju obveze, a istodobno drže figu u džepu i razmišljaju kako će unatoč onome što su upravo potpisali ostvariti svoje – naravno, privatne – interese.

Manje je boravila u sudnicama i stvarnom životu, jer u stvarnosti – pa i u sudnici – i dalje je jači onaj tko drži buzdovan.

---

Vladavina prava preminula je tiho, ne u jednom činu, nego u nizu iznimaka za moćne i bogate koje su proglašavane legalnima i legitimnima.

Iza nje ostaju spoznaje koje ideja vladavine prava nikada nije uspjela objasniti biračima:

• ako je primjena prava po babu i po stričevima – prava realno nema
• ako međunarodno pravo vrijedi samo ako si naoružan – prava realno nema
• ako netko može godinama ratovati, ubijati civile i uništavati zemlju i stanovništvo – prava realno nema
• kažnjavanje ratnih zločinaca je igrokaz moćnih i bogatih i daleko od kazne
• ekonomske sankcije u pravilu kažnjavaju stanovništvo, a ne elitu
• ubijanje velikih razmjera postaje legitimno ako si bogat i politički utjecajan
• iznimka u kojoj političar nije kažnjen ne dokazuje pravilo, nego pokazuje da moćne pravila ne vežu
• kad se protiv iznimaka za bogate ne bunite – prava realno više nema
• kad jednom nema vladavine prava ni kao paravana, prepušteni ste na milost – prije nemilost – bogatih i države

---

Ožalošćeni:

• Građani koji su vjerovali da pravo štiti od sile.
• Države koje su shvatile da suverenitet vrijedi samo dok si dovoljno naoružan da se možeš obraniti od “prijatelja”.
• Svi koji su mislili da je zakon jači od snage oružja.

Na njezino mjesto zasad nije došlo ništa novo: vraća se feudalizam u kojem vladar nikome ništa ne objašnjava – samo uzme ono što smatra svojim, bez ikakve kazne. Građanima tek preostaje da saznaju što to znači za njihov život.

Počivala u miru, dok god se netko još sjeća kako je trebala izgledati.