Originali i kopije

Zadnjih su dana na društvenim medijima mnogi komentirali članak objavljen na jednom portalu, a kojem je tema navodna praksa nekih javnih bilježnika koji traže da se kod ovjere potpisa i solemnizacije dokumenta stranka na dokument potpiše plavom bojom. Uz članak je objavljena i slika na kojoj je vidljiv prekrižen potpis crnom bojom i odmah do njega potpis plavom bojom.

Mnogi su se iščuđavali novoj besmislici birokracije i samovolji javnih bilježnika koji tako nešto traže. Međutim, kako to često biva, o temi su se našli pozvani izjasniti oni koji su preko noći postali stručnjaci za sva moguća područja, ali ne i oni koji se svakodnevno u radu suočavaju sa situacijom da svoj posao trebaju obaviti tako da nema nikakve sumnje je li osoba koja je na dokumentu navedena zaista potpisala dokument, ili je ipak u pitanju krivotvorina.

U članku je objavljena i slika na kojoj se vidi prekriženi potpis crnom bojom i odmah do njega potpis plavom bojom. Ako stranka dolazi bilježniku s već potpisanim dokumentom, kojom god da ga je bojom potpisala, javni bilježnik će tražiti još jedan potpis. Nikada do sada nisam doživjela da mi u javnobilježničkom uredu pruže crnu olovku za potpis, uvijek je to bila plava boja. Tako da ta slika koju je isti portal uz spomenuti članak objavio zapravo ne dokazuje da je JB tražio potpis upravo u plavoj boji. Moguće je i da je stranka došla s već potpisanim dokumentom, a da mu je bilježnik dao plavu boju da dokument pred njim ponovno potpiše, kako bi se uvjerio da je upravo stranka čiji potpis ovjerava zaista potpisala dokument jer na to ga obavezuje članak 5. Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa.

Zaključivanje pravnih poslova

Pravni poslovi sklapaju se očitovanjem volje. Mogu biti zaključeni usmeno, samim dogovorom. Za neke pravne poslove zakon traži pisani oblik da bi se smatralo da je pravni posao zaključen.

I u onim poslovima u kojima pisani oblik nije propisan zakonom, ugovori se često zaključuju u pisanom obliku jer usmeno zaključeni ugovori imaju veliku manu: teško ih je dokazati. Ako jedna od ugovornih strana ne ispuni preuzete obveze, druga strana mora ispunjavanje ugovora tražiti putem suda, a onda mora pred sudom dokazati da je ugovor zaista zaključen. Naravno, nije u pitanju jedino sama činjenica je li ugovor zaključen, radi se i o dogovorenim uvjetima, načinu i vremenu ispunjenja i drugim elementima koji mogu biti predmet spora.

Ugovori zaključeni u pisanom obliku osiguravaju dokaz da su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Međutim, i kod pisanih ugovora se mogu pojaviti razni problemi, a ovaj se tekst bavi samo onim problemom koji se rješava ovjerom potpisa ili solemnizacijom ugovora.

Tko je preuzeo obvezu

Kod zaključivanja ugovora, a i kod njegovog ispunjenja, važno je u prvom redu znati da je obvezu ispunjenja preuzela osoba koja ju je dužna i ispuniti. Svatko tko  želi sa sigurnošću znati da je osoba s kojom razgovara upravo osoba koja se predstavila trebao bi od ugovaratelja na uvid zatražiti osobnu iskaznicu. Iako je nitko nema obavezu predočiti bilo kome drugome osim osobama za koje je zakonom propisano da je imamo obvezu pokazati, to ne znači da je nitko ne može zatražiti i da je ne smijemo nikome pokazati. Kod zaključivanja poslova to bi trebala postati redovna praksa, a isto tako, onaj tko u zaključivanje posla ide s jasnim i otvorenim namjerama nema nikakvog razloga uskratiti uvid u osobnu iskaznicu.

No čak i kad jedan od suugovaratelja uvidom u osobnu iskaznicu utvrdi da se radi upravo o toj osobi, u slučaju spora o valjanosti ugovora još uvijek može biti sporno tko je potpisao ugovor. Jedan od ugovaratelja može tvrditi da to nije njegov potpis, primjerice. Iako će sud u takvom slučaju angažirati sudskog vještaka grafologa koji bi primjenom svojih stručnih znanja i usporedbom potpisa utvrditi radi li se o potpisu neke osobe, to će produžiti i poskupiti postupak.

Kod pravnih poslova veće vrijednosti, koji za obje ugovorne strane stvaraju značajne obveze ili u velikoj mjeri utječu na njihovu pravni položaj, svatko savjestan želi znati da ugovor koji je potpisao obvezuje drugu stranu i da u slučaju spora neće morati dokazivati s kime ga je potpisao. I javna vlast želi u brojnim situacijama znati da je osoba čiji su podaci navedeni u zaglavlju ugovora upravo osoba koja je zaključila posao. Zato se za pojedine pravne poslove i propisima traži ovjera potpisa kod javnog bilježnika ili solemnizacija ugovora. Primjerice, ako se radi o pravnim poslovima koji se odnose na nekretnine, zavisno od pravnog posla potpis jedne ili obje ugovorne strane mora biti ovjeren kod javnog bilježnika, a uz prijavu za upis u zemljišnu knjigu dokumenti obavezno moraju imati ovjeru potpisa ili dokument mora biti solemniziran. Sve to zato da se ne bi dogodilo da se upis u zemljišnu knjigu provede na temelju dokumenta koji nema pravnu snagu. Jer original, odnosno onaj dokument koji je zaista potpisala osoba koja ga je i trebala potpisati, stvara pravno obvezujuće odnose i ima dalekosežne posljedice.

Kopija potpisa ili original

Zahvaljujući lako dostupnoj i jeftinoj tehnologiji kojom se tekst kopira danas se za mnoge potrebe koristi kopija dokumenta. Tehnologija je u velikoj mjeri neke stvari olakšala, ali je donijela i nove izazove. Jedan od izazova je i prepoznavanje kopije dokumenta. Iako je tehnika otiskivanja u boji također prilično raširena, danas se za većinu potreba još uvijek koristi crno-bijeli otisak. I tako nastaje situacija da je dokument otisnut crnom bojom na bijelom papiru, a stranka ga je potpisala crnom bojom. To na prvi, ali i na drugi, treći i četvrti pogled izgleda kao da je u pitanju kopija dokumenta i kopija potpisa, odnosno u najmanju ruku se može reći da nije jednostavno shvatiti je li i potpis kopija ili je potpis u originalu, ali crnom bojom.

Točno je da ako je stranka dokument potpisala plavom bojom, to još uvijek može biti i kolor kopija dokumenta. Međutim, u nekim situacijama potpis u plavoj boji pomaže. U praksi mi se dogodilo da sam stranici u trenutku potpisivanja punomoći pružila crnu kemijsku (da, i sama volim pisati crnom bojom!). Uredujući sudac nije mogao razaznati radi li se o kopiji punomoći ili o originalu pa je zatražio da mu dostavim original punomoći. Tako sam stranku ponovno zamolila da potpiše punomoć, ovaj put plavom bojom, i dostavila je sudu. U cijelosti ne samo da razumijem zašto je sudac to tražio, nego i podržavam to što je bio savjestan i što nije nijedan detalj želio prepustiti slučaju.

U čemu je problem?

U komentarima su mnogi isticali da se i potpis plavom bojom može fotokopirati u boji pa ako se otisne u boji, i opet nema jasnog razlikovanja originala od kopije. To se ne može osporiti. Tehnologija otiskivanja se toliko razvila da je u mnogim slučajevima bez stručnog znanja kopije zaista teško prepoznati. Vjerujem da će ovaj problem riješiti tek primjena nove tehnologije, odnosno elektronički potpis.

Međutim, čak i ako je bilježnik od stranke tražio ponovno potpisivanje dokumenta postavlja se pitanje: u čemu je problem?

Javnost se s jedne strane zgražava kad na površinu isplivaju slučajevi u kojima je netko na temelju vješto izrađene krivotvorine uspio ishoditi uknjižbu u zemljišnoj knjizi, a s druge strane se zgražava kad javni bilježnici traže da se potpis na prvi pogled, barem po boji jasno razlikuje od kopije potpisa. Čitajući komentare čitatelj se mogao samo pitati zbog čega je toliko pozornosti i angažman izazvao pokušaj da se pronađe pomoćni mehanizam za prepoznavanje originala od kopije. Uz sve birokratiziranje koje osim reakcije "a što se tu može" gotovo da ne izaziva nikakve akcije kod javnosti, tolike negativne reakcije na pokušaj da se razlikuje kopija od originala mogu nas samo dovesti do pitanja bavimo li se sitnicama zato što bježimo od toga da se pozabavimo suštinom?