Uz sve pravne
odnose i postupke neizostavno se vežu pojmovi dokaza i dokazivanja. Dokazi su izvor
saznanja o činjenicama, dokazi potvrđuju - dokazuju - postojanje činjenica.
Pojam dokaza i dokazivanja
Dokaz je činjenica ili argument koji
potvrđuje istinu u vezi s nekom drugom činjenicom, a riječ se koristi i za proces
prosudbe čega; test. U pravu je dokaz izvor saznanja o činjenicama koje se u
postupku utvrđuju. Dokaz može biti bilo što na temelju čega se zna da činjenica
postoji.
Dokazivanje je postupak u kojem tijelo koje
vodi postupak saznaje o postojanju dokaza, postupak kojim se utvrđuju / izvode
dokazi, odnosno provedba radnji koje trebaju dovesti do toga da se pojedini
dokazi utvrde. Primjerice, kad nadležno tijelo provodi dokazni postupak saslušanjem
svjedoka, to znači da se ono što je svjedok rekao (iskazao) zapisuje. Zapisnik
koji je nadležno tijelo sastavilo prilikom saslušanja svjedoka potvrđuje da je
proveden dokazni postupak, a u isto vrijeme tekst zapisnika je i dokaz o
saznanjima koja je svjedok iskazao o pojedinim činjenicama.
Pravnici često govore o tome da se u postupku
dokazivanja utvrđuju pravno relevantne činjenice. To
znači da se utvrđuju samo one činjenice koje utječu na odnos o kojem se radi,
odnosno o kojem se vodi spor. Jer uz svaki odnos i spor pojavljuju se i
činjenice koje strankama mogu biti važne, ali nemaju nikakav utjecaj na pravni
odnos o kojem je riječ u postupku.
Indicije su činjenice koje samo posredno upućuju
na to da postoje neke druge činjenice i na temelju kojih će se tek primjenom
pravila iskustva biti moguće zaključiti o postojanju činjenica uz čije
postojanje se izravno veže nastupanje pravne posljedice. Možda najbolja ilustracija zaključivanja na temelju indicija
skriva se u narodnoj izreci gdje ima
dima, ima i vatre. Dakle, vatra se ne vidi, ali se vidi dim. Iskustvo
govori da dim ne nastaje sam od sebe, nego da je uvijek posljedica gorenja.
Tako se iz indicije da je bilo zadimljeno može doći do zaključka da negdje gori
ili da je gorjelo.
Dokazati znači činjenicama utvrditi
istinitost, izvesti dokaz iz činjenica i njihovih veza. Imenica dokaz izvedena je iz staroslavenske
riječi kazati, a iz nje je nastao i glagol dokazati.
Teret dokaza je dužnost stranke da dokaže neku
činjenicu. Na kome je teret dokaza utvrđuje se na temelju zakona. Postupak se
pokreće na zahtjev osobe koja želi ostvariti neko pravo ili osobe koja izvršava
dužnost, što se odnosi na sve službene osobe kojima je posao da pokreću
odgovarajuće postupke, primjerice državno odvjetništvo. Teret dokaza je u
pravilu na onome tko pokreće postupak. Istovremeno s podnošenjem prijedloga za
provedbu postupka (tužbe, prijave, optužnice i slično) osoba koja pokreće
postupak mora predložiti dokaze kojima dokazuje tvrdnje koje je u tom
prijedlogu iznijela, a u postupku iznesene tvrdnje mora i dokazati.
U pojedinim postupcima teret dokaza može biti i na drugoj
strani - osobi protiv koje se pokreće postupak. Primjerice, na temelju članka
20. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN, br. 85/08 i 112/12) osoba koja
tvrdi da je povrijeđeno njeno pravo na jednako postupanje dužna je učiniti
vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a teret dokazivanja da nije bilo
diskriminacije je na protivnoj stranci. Ako stranka na kojoj je teret dokaza
nije u postupku dokazala postojanje činjenice na koju se poziva, smatra da činjenica
ne postoji - a to onda, naravno, utječe i na odluku.
Nastavak u 2., 3. i 4. dijelu:
