(Pre)Plaćanje odvoza otpada

(Pre)Plaćanje odvoza otpada

Mnogi se vlasnici nekretnina koje ne koriste ili ih koriste samo povremeno već desetljećima pitaju zašto odvoz otpada moraju plaćati i u vrijeme kad ih u toj nekretnini nema, odnosno kad otpad nitko ne predaje. Javna je tajna da u nekim turističkim primorskim mjestima van sezone odvoz nije ni organiziran pa se u svim takvim situacijama postavlja opravdano pitanje zašto ga je onda potrebno plaćati.

Korisnici koji svoje nekretnine redovito koriste isto se tako pitaju zašto moraju plaćati određenu svotu, bez obzira jesu li u nekom razdoblju predali išta ili ništa otpada.

Odgovor je, naravno, u odabranim zakonskim rješenjima.

ZOGO i njegovo stupanje na snagu

Kad je u srpnju 2013. na snagu stupio novi Zakon o održivom gospodarenju otpadom (ZOGO) koji je kao kriterij naplate utvrdio načelo "onečišćivać plaća" te obavezao pružatelje usluge da uslugu naplaćuju prema predanoj količini otpada, mnogi su pomislili kako je konačno došao kraj naplati usluge koju realno ne koriste, i u onoj mjeri u kojoj je zaista i ne koriste.

Međutim, ZOGO je predvidio da će mnogi elementi njegove primjene biti dodatno uređeni uredbom na čije je donošenje ovlastio Vladu RH i zadužio je da tu uredbu donese u roku od godinu dana od dana stupanja ZOGO na snagu. Vladi je trebalo više od 4 godine da Uredbu i donese.

Iako su svi rokovi za usklađenje s novim zakonom odavno prošli, jedan od problema je i to što je ZOGO svojim prijelaznim i završnim odredbama otvorio mogućnost da se odluke donesene po ukinutom Zakonu o otpadu i drugim propisima koji su u to vrijeme bili na snazi primjenjuju sve dok Vlada RH ne donese Uredbu i dok se jedinice lokalne samouprave (JLS) s njom ne usklade - čitaj: u nedogled - pa njegova primjena još uvijek nije zaživjela u cijeloj RH.

Kako nije bilo provedbenog propisa od 2013. pa do prosinca 2017., kad je Uredba RH konačno stupila na snagu, potrošači su se pozivali na načelo “onečiščivać plaća”, a razvila se i sudska praksa. Ona je u nekim slučajevima prihvaćala argument da potrošač nije dužan plaćati uslugu koju nije koristio, a u nekim slučajevima odbijala zahtjeve potrošača s argumentom da je primjena starog sustava koji je omogućavao naplatu po članu kućanstva bez obzira je li usluga pružena, osigurana prijelaznim i završnim odredbama ZOGO-a.

Uredba Vlade RH i minimalna potrošnja

Kad je konačno donesena, Uredba o gospodarenju komunalnim otpadom je uvela neke nove elemente koje ZOGO uopće ne poznaje: u prvom redu, uvela je pojam "obavezna minimalna potrošnja". Nije jasno kako se u život može provesti zakonsko utvrđenje da će korisnik plaćati uslugu razmjerno količini predanog otpada, kako to nalaže ZOGO, ako mjesečno mora plaćati određeni iznos na ime minimalne potrošnje, predavao otpad ili ne.

Iako je ZOGO također ne poznaje, Uredba je definirala i uvela obavezno uređenje ugovorne kazne: radi se o iznosu koji je korisnik dužan platiti kad je postupio protivno ugovoru (o odvozu otpada).

Ugovor je sklopljen u svakom slučaju

ZOGO utvrđuje da je korisnik dužan koristiti javne usluge na način uređen ZOGO-m, propisima donesenim na temelju  zakona i odlukama JLS ali onda predviđa da se o pružanju usluge sklapa "ugovor" - mada je iz odredbi ZOGO-a jasno da korisnik uopće ne može ni o čemu pregovarati jer ga odgovarajući zakon obavezuje na korištenje usluge, jer sve elemente tog ugovora određuje druga strana i jer je po slovu zakona ugovor sklopljen već samim korištenjem usluge i ako korisnik ne potpiše Izjavu. Ugovorno pravo zasniva se na suglasnoj volji ugovornih strana, a iako se ovdje radi o javnoj usluzi na čije je korištenje korisnik obavezan po zakonu, zakonodavac je izabrao pravnu fikciju da između obveznika i pružatelja usluge nastaje ugovorni odnos.

Korisnik je dužan koristiti uslugu, predavati otpad i plaćati

ZOGO također utvrđuje da je korisnik dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada koji je predao davatelju usluge, a s druge strane Uredba otvara mogućnost JLS i pružatelju usluge da utvrdi "obaveznu minimalnu potrošnju".

Korisnik je obavezan predavati otpad, a ako ga ne predaje pružatelj usluge može mu naplatiti ugovornu kaznu.

Pri tome u tekstu važećih propisa od ZOGO-a do odluka više JLS koje je autorica razmatrala nema nikakvih ograda da se takva odredba neće primijeniti ako korisnik, primjerice, privremeno izbiva iz mjesta svoga prebivališta ili je uložio napor da ne proizvodi otpad (recimo, pripadnik je Zero Waste pokreta). Upravo je suprotno: korisnik je dužan plaćati u svakom slučaju, a ako ne proizvodi otpad još može biti i kažnjen.

Jedini slučaj u kojem korisnik može izbjeći plaćanje je ako se konkretna nekretnina trajno ne koristi, a u tom slučaju to treba ne samo prijaviti nego i dokazati pružatelju usluge. Upravo u ovom dijelu davatelji usluge u različitim JLS dobili su vrlo velike ovlasti da od korisnika traže osobne podatke, a ima i odluka iz kojih slijedi da korisnik može zatražiti prekid plaćanja tek nakon što nekretninu ne koristi 6 mjeseci.

Pravno rješenje problema

Da bi se ova situacija pravno riješila trebalo bi krenuti od osporavanja zakonitosti Uredbe koja uvodi obaveznu minimalnu potrošnju i ugovornu kaznu. Usklađenost sa ZOGOM i Uredbom bi također trebalo sagledati u konkretnim aktima JLS jer mnogi od njih i dalje sadrže elemente određivanja cijene koji nisu u skladu sa ZOGO-m. No, dok zakonitost Uredbe ne bude osporena i eventualne nezakonitosti uklonjene, Uredba i akti koji su na njenom temelju doneseni su na snazi i u primjeni. 

Puno detaljniji prikaz ove materije možete pronaći u stručnom članku Struktura cijene i način obračuna usluge odvoza miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada na stranici odvjetnik.muraja.com.